Žarko Paić

Kada bi htjeli pronaći književni uvid u bit ljepote i njezina nestanka iz svijeta koji spaja sjaj stilske jednostavnosti kazivanja s filozofijski pojmovnom arhitektonikom jasne argumentacije možda bi to bio zapis Alberta Camusa ʺHelenino progonstvo“ iz 1948. godine objavljen u knjizi Ljeto. Svaka njegova rečenica priziva veličanstvenost prošlosti u Grka, taj nikad iščezli arché koji se vraća čovjekovoj taštoj samoljubivosti u Noći apsolutne destrukcije kao glas naratora u tragediji nudeći mogućnost spasa, iako znamo da ono tragično nije poput kršćanske soteriologije izbavljenje od propasti na kraju povijesti. Camus govori o progonstvu ljepote i to zauvijek iz svijeta. Govori jezikom koji oživljava i Helenu ugrabljenu od Trojanaca, i strašne Erinije i Nemezu.

O ljepoti se ako ćemo pravo uistinu teško može govoriti jezikom. Umjesto njega postoji glazba, slikarstvo i kiparstvo, ono što na najbolji način obistinjuje Hegelov stav da je umjetnost osjetilno sijanje ideje. Jer govor i kazivanje o ljepoti već je uvijek zakašnjelo, kao i pjevanje o odbjeglim bogovima Helade u Hölderlinovim elegijama. Riječ nije ergon, već zvukovni odjek glasa u prirodi, pa je stoga za Grke pjesništvo u bitnome smislu bilo pjevanje rapsoda uz liru, a muza uz harfu. Pjevati se može samo o ljepoti koju se slavi i o njezinome tragičnome kraju. Što drugo čini Orfej negoli što uvijek zakašnjelo nastoji oživjeti Euridiku iz carstva mrtvih? Evo, kako to iskazuje sam Albert Camus.

ʺSredozemlje ima svoju sunčanu tragiku koja je drugačija od tragike magli. Na moru, ponekih večeri, u podnožju planina, noć pada na savršenu krivulju malog zaljeva, i s tihih voda uzdiže se tada neka tjeskobna punoća. Na tim se mjestima može shvatiti da su Grci dosegli očaj samo ljepotom i onim što u njoj tišti. U toj pozlaćenoj nesreći tragedija doseže vrhunac. Naše je vrijeme, naprotiv, hranilo svoj očaj u ružnoći i grčevima. Zato bi Europa bila sramna da bol to ikada može biti. Mi smo prognali ljepotu, Grci su zbog nje zgrabili oružje.ʺ (Albert Camus, ‘Helenino progonstvo’, u: Ljeto, Odabrana djela, svezak prvi, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., str. 158. S francuskoga prevela Višnja Machiedo.)

Razlika između dviju tragika, ‘sunčane’ i one utonule u ‘maglu’ već je i sama nešto Unheimlich. Kad bih to htio približiti s pomoću filmske umjetnosti onda bi to bile dvije upečatljive slike. Prva je iz ostvarenja Michaela Cacoyannisa Ifigenija, a druga iz Bergmanova najznačajnijeg uratka Sedmi pečat. Naravno, razlika je i u tome što je prvi film ekranizacija grčke tragedije, a drugi alegorija o apokalipsi, umjetnosti i životu s prikazom kršćanskoga srednjovjekovlja. Između grčke apolonsko-dionizijske svetkovine u kojoj djevica kao najmlađa kćer kralja Agamemnona biva žrtvovana da bi grčka vojska dobila blagoslov bogova za povoljne vjetrove plovidbe za Troju i skandinavske sage o vitezu, kugi i Sudnjem danu razlika je gotovo nepremostiva. Ne samo zbog sunca i magle, već ponajprije otuda što ljepota za Grke označava božansku moć sijanja ideje dobra kao istine, jednakosti i pravednosti.

Ljepota je imanentna polisu u kojem čovjek prebiva kao slobodni građanin i žrtvuje se za Ideju polisa, pa nije začudno zašto s Homerom imamo u Ilijadi istodobno dva osjećaja s kojima otpočinje povijest ‒ ponos i srdžbu, tymos. Grci su, doduše, zgrabili oružje da bi obranili čast Menelaja, brata kralja Agamemnona, kojemu je trojanski kraljević Paris ugrabio lijepu ženu Helenu. No, iza bitke za povratak ljepote stoji ponos i srdžba koji pokreću stvari naprijed i to kroz rat, polemos. U slučaju Bergmanova prikaza umornoga viteza koji se vraća iz Križarskih ratova na stjenovite obale Švedske kroz noć i maglu nije riječ o tragediji, koja je iščezla s krajem grčke paidaie, već o kršćanskome suočenju s istinom Sudnjega dana, pa Max von Sydow u svojoj najboljoj ulozi uopće ikada u svim filmovima igra šah sa Smrću.

Kršćanstvo je, dakle, apokalipsa ljepote, svijet beskrajnih magli, i nada u vječni život pod Suncem, ali ljepota nije ništa drugo više negoli peta transcendentalija, pulchrum, u sv. Tome Akvinskoga i sv. Alberta Velikoga. U grčkome svijetu slobode i nužnosti ljepota pripada smislu bitka kao svetkovine smrtnika i besmrtnika, zemlje i neba, a u kršćanskome je ljepota postala ideal onoga što je uvijek odbjeglo i preneseno u svijet transcendencije. Kad je jednom ljepota postala Božja transcendentalija, svijet više nije odnos reda kao prirode, physis, i kaosa, već stalno očekivanje drugoga došašća Spasitelja koji će ovjekovječiti ljubav kao kršćansku nadu u blaženstvo besmrtne duše.

Kad Camus pri kraju eseja-zapisa o progonstvu ljepote citira pisca Maloga princa Antoniea Saint-Exupéryja kako mrzi svoje razdoblje, onda to nije nikakva pohvala prohujalome vremenu čežnje za povratkom grčkih bogova, heroja, muza i nimfi u ovaj moderni svijet bodlerovskih crnih Venera i egzaltirane samoće prokletih umjetnika. Mržnja je samo negacija aposlutne ljubavi koja uvijek završava s očajem i tjeskobom, jer apsolut nije stvar ljubavne težnje i čežnje za skladom prirode i ljudskoga u svijetu, nego Ideja sinteze tehnologije i znanosti kao temelja racionalnoga odnosa spram svijeta. Mrziti svoje vrijeme nije ništa ekscesno, a niti ništa abnormalno.

Čak ni tvorci neutronske bombe i proizvođači globalne Noći i Magle mrze posljedice realizacije svojih zamisli i bježe ko vrag od tamjana u svoje turističke oaze sreće i blaženstva, ali to više nisu grčki otoci, već indonezijski poput Balija. Svoje vrijeme valja obzirno prezirati i diviti mu se s distance. Samo je ono vremensku ekstazu aktualnosti dovelo do najvećeg stupnja duhovnoga paroksizma. Samo je ono istinsko vrijeme zaborava povijesti, te je u pravu Camus kad kaže i ovo.

ʺSmisao povijesti sutrašnjice, na izvjestan način, nije onaj koji mislimo da jest. On počiva u borbi između stvaralaštva i inkvizicije. Unatoč cijeni koja će umjetnike koštati njihove prazne ruke, možemo se nadati njihovoj pobjedi. Još jednom će se filozofija mraka raspršiti nad blistavim morem. O, podnevna misao, trojanski rat se vodi daleko od bojnih polja! I ovaj put će se srušiti strašni zidovi modernoga grada da ‘duše vedre kao mir mora’, izruče Heleninu ljepotu.ʺ (str. 162)

Ljepota je temeljni pojam filozofijske discipline koju nazivamo od 18. stoljeća estetikom, a nitko je nije uzdigao nikad bolje od Kanta u njegovoj Kritici moći suđenja (Kritik der Urteilskraft), unatoč tragu racionalizma koji poput duhovne aure kruži oko njegova groba u Königsbergu, i to na taj način što ju je odredio kao svrhovitost bez svrhe. Baš tako, sve u ovome svijetu ima neke svrhe, neki svoj skriveni ili objavljeni telos, sve nečemu služi, ima svoju korist, sredstvo je za neku drugu svrhu, metafizički kazano ima svoj uzrok i svoju posljedicu. Samo ljepota to nema. Zašto?

Zato što ljepota nije Ideja poput Istine i Dobra, već ona čudovišno neodredljiva osjetilnost koju dosežemo osjećajem iskazanim s onu stranu jezika, osjećajem divljenja i patosa, katarze i čistoga užitka u življenju kao epifaniji smisla. Tu smo kratko i svjedoci smo te neizrecivosti ovog svijeta, koji takav-kakav je, jest nesvodivo naš i kad je Noć i Magla, te u sjećanju na arhajsko vrijeme kad je na Sredozemlju još postojala sunčana tragika.

O ljepoti ništa ne govori dostojanstvenije od Sunca i njegovih sjena. Ljudska mjera potrebuje ljepotu u svakome trenutku života.

Sve drugo samo je utjeha čovjeka za ljetom i njegovim blistavim sjajem vječnosti.