Žarko Paić

Knjiga filozofijskih eseja mojeg nezaboravnog prijatelja, preminulog 2015. godine, Gorana Starčevića Vuk u supermarketu: Antropologija ustrojenog svijeta pripada mišljenju ruba u doslovnom i semiotičkome značenju upućivanja na ono izmješteno izvan središta. Ponajprije, autor nije bio institucionalno vezan uz „proizvodnju“ filozofije niti književnosti kao akademskoga diskursa ozakonjene riječi. A ona uvijek obvezuje na interpretaciju kao „znanstvenu“ igru pojmova unutar unaprijed usvojene matrice. Ovdje je rub daleko više od figure nepripadanja pogonu moderne kulture. Budući da je riječ o izboru eseja za svoj način promišljanja svijeta, bjelodano je da fluidnost iskaza preko ruba filozofije, znanosti i umjetnosti istodobno pretpostavlja unutarnju kritiku modernoga „obrubljivanja“ cjelovitosti istine. Od arhajskoga doba filozofije u Grka cjelina metafizičkoga mišljenja kao onto-teologije u sebi sabire nemogućnost razdjeljivanja i cijepanja istine na dijelove. Sve se to još od Montaignea preko njemačke romantike do Nietzschea i u 20. stoljeću od Adorna do postmoderne razvija u krugu vlastitog određenja refleksivnoga pisma koje nužno i neizbježno potrebuje fragment za svoju formu iskaza da bi smisao govora mogao imati razoreni svijet za svoj predmet. Smjer Starčevićeva mišljenja je stoga apofantički na liniji istine kao cjeline koja se raspada od kraja grčke filozofije u sustave, dogmatske kanone, znanosti, logičke i racionalne megalite svetoga Graala interpretacije. Ta je misao ukorijenjena u Schellingovoj filozofiji umjetnosti, a njezina je temeljna postavka da se napredak povijesti duha odvija kao nužna kontingencija istine bitka ili neizbježno raspadanje ranga metafizike na mozaik od razbijenoga zrcala koji se više ne može sastaviti na isti način. U hrvatskoj suvremenoj filozofiji velika misaona figura tog životno-egzistencijalnoga sklopa mišljenja protiv institucija akademizma filozofije, ali iznutra djelujući na njezinoj sustavnoj obnovi, bio je Marijan Cipra s njegovom prvom i jedinom bitnom knjigom Metamorfoze metafizike.

          Već odlukom da se ne ulazi u disciplinarne međe filozofije u suvremeno doba izaziva pozornost. Poznato je da se još od Marxa, Nietzschea i Kierkegaarda filozofija rastvorila, prevladana i dijalektički transgresivno upućena u imanentno polje životnih sila povijesno-društvene i individualne egzistencije. Ali povijesnost i epohalnost filozofije u suvremeno doba zahtijeva prodor u tamno mjesto njezina iskona. Stoga nije slučajno da su jedina dva prekretna mislioca za ovo „sada“ i „ovdje“ još i nadalje istodobno u prijeporu nikad uspostavljenoga dijaloga – Heidegger i Wittgenstein. Nije isto tako slučajno da su oba mislioca upravo u jeziku smjestila bit svijeta i njegove iscrpljene mogućnosti kazivanja. Za Heideggera je jezik kuća bitka, a za Wittgensteina se svijet u svojem misteriju hvata samo jezikom kao iskazivošću i praznom šutnjom. Ono što omogućuje jezik-svijet jest bezdan iskonske slobode. Projekt nadilaženja i kraja filozofije u 20. stoljeću radikalno je postavio upravo Heidegger s mišlju o znanstveno-tehničkome postavu (Gestell) bitka i vremena. Filozofija je dovršena u okviru svojih metafizičkih mogućnosti. Ali njezin temeljni zadatak nije nestao: da se misli i živi punina svijeta u njegovoj neiskazivoj smislenosti i kad je sve u znaku propasti i kaosa. Svoj zadatak mišljenja Starčević vidio je u pokušaju da se životno smisleno vrati dostojanstvo onog iskonskoga, arhajskoga, što se u bljesku rijetkih suputnika Heideggera u suvremeno doba naviješta kao sloboda i istina u istovjetnosti bitka. Ti su svjedoci drukčijeg puta i kritike modernoga doba s njegovim znanstveno-tehničkim napretkom i preobrazbom bitka u „vrijednosti“ sve do vladavine spektakla i digitalnoga doba ponajprije mislioci-esejisti poput Béle Hamvasa i Petera Sloterdijka. No, ovdje nije riječ o znakovima na putu mišljenja, nego o dijalogu između početnoga (arché) i konačnoga (eshaton) unutar metafizički ustrojene povijesti zapadnjačkoga duha. Starčevićeva je odlika da brižno i stilski plemenito prebire i sabire ono razasuto u svakidašnjici životnoga svijeta koji je postao, da parafraziram Nietzschea, bajkom bez čuđenja.

          Ono što označava bitnu rasutost svijeta u doba integralne stvarnosti globalnog informacijsko-komunikacijskoga ništavila jest pojam u-strojenosti. Njegova je antropologija s onu stranu humanoga i humanizma kakvu su zamišljali antički mislioci i renesansna umjetnost lijepoga privida. Starčević, dakle, kritički istražuje fenomenologiju pervertiranog svijeta globalne ideologije spektakla i psihologije uspjeha, ludila potrošačkoga nihilizma i pada vrijednosti. Ali sve bi to bilo odveć banalno i eklektički nevjerodostojno, ponajviše preostatkom nekog patosa kulturnoga pesimizma na tragovima velikih mislioca povijesti Zapada da se dijagnoza duha vremena ne izvodi iz same pervertirane svakidašnjice. U njoj je Starčevićeva odluka predodređena filozofijskim uvidom u bit svijeta kao totalnoga pogona, Deleuze i Guattari bi rekli ratnoga stroja deteritorijalizacije. Ustrojeni je svijet samo antropologijsko znamenovanje da je čovjek u svojoj najdubljoj biti osuđen na fundamentalni izbor između projekta svoje životne budućnosti i nihilizma objektivirane stvarnosti. Ovo su eseji egzistencijalnoga otpora svakom društvenom ili ideologijsko-političkome pozivu na pripadnost modernome duhu kolektivizma, svakom biopolitičkome programu stvaranja iluzije da je neoliberalni kapitalizam kraj povijesti čovječanstva, a znanstveno-tehnički napredak jedina mjera humaniziranja svijeta.

          Kao što je Camus na početku zbirke eseja Mit o Sizifu ustvrdio da je samoubojstvo jedini pravi filozofijski problem, tako je kod Starčevića jedini pravi filozofijski problem vjerodostojnost mišljenja i života u istini s onu stranu robovanja prividu napretka, razvitka i uspjeha apokaliptičke zapadnjačke civilizacije kojoj se više ne može suprotstaviti ni jedna druga, jer su sve već u svojem posljednjem stadiju metastazirale u racionalnost kapitala bez identiteta i razlike. Ne postoji nikakva posebna zadaća filozofa niti intelektualaca ni u ovo doba totalne reprodukcije i simulacije istine. Odgovornost za javnu stvar slobode pripada samo mišljenju slobode. Tko istinski živi svoje mišljenje do posljednjega daha, taj se može jedino zvati filozofom. Starčević je u pravu, nadovezujući se na Schopenhauera i mnoge postmoderne kritičare kulture (Baudrillard i Sloterdijk): filozofi više nemaju učenike niti školu, ali imaju sljedbenike i teorijske orijentacije međusobno suprotstavljene unutar ideologijsko-kulturalnoga bojnoga polja teorije. Kao što za budiste ne postoji utrti put do istine, već je sama istina put, tako se i sama djelatnost filozofije ne može svesti na doksu i dogmu tradicije od srednjovjekovne teologije do modernih sveučilišta. Etički problem svih globalitarnih konstrukcija svijeta kao supermarketa u kojem vuk iz Hobbesove antropologije prirodnoga otpora logici masovne kulture zavija protiv sustava jest u tome da je etika samo pervertirani i ustrojeni sklop ideologijske iluzije. Otuda proizlazi, za Starčevića, da je sama struktura svijeta već u kaotičnome plesu virtualnosti bez istinske mogućnosti preobrata izvana. Zato je druga strana svakog kritičkoga angažmana u društvu spektakla eskapizam čovjeka u njegovom nihil privativumu (lifestyles, sport, zabava, new age). Nesumnjivo, ova knjiga ima svoje prethodnike u tradiciji kritike kulture u 20. stoljeću (Ortega y Gasett, Réne Guenon, Béla Hamvas i drugi). Njezin je patos arhajskoga zova istine autentično suvremen, čak i kad se rubovi filozofije i umjetnosti razilaze u svojem susretu interpretacije, koja je važnija od toga ima li svijet smisla ili je sve kaos, a suglasje između mišljenja i bitka nalikuje onoj Heideggerovoj prispodobi o usklađenim zvonima koji odjekuju na udaljenim brijegovima.

          Goran Starčević otvorio je prostor susreta s arhajskim i suvremenim tamo gdje se to ne očekuje – u ništavnome do praznine dovedenome vremenu entropije ljudskoga svijeta na ishodu smisla. Nije taj prostor samo istinsko vrijeme slobode. Štoviše, to je jedini preostali teritorij istine koja se od iskonskoga razumijevanja u Grka povezuje s lutanjem i kruženjem planete i u svojoj je ne-skrivenosti (a-letheia) potrebnija čovjeku od kruha svagdašnjega, od njegove mahnite želje za preobrazbom u stroj/stvar. Nasuprot tome, odluka o stvari mišljenja zahtijeva radikalni preustroj povijesti na svojem kraju koja više nema ni svoj razlog ni temelj, ni svrhu ni cilj. Biti na putu spram odgovora na pitanje o misteriju slobode u doba ugroženosti bitka čovjeka jedino je još dostojno života i iz njega izvirućega mišljenja uopće.