Žarko Paić

Rat Putinove despotsko-autokratske Rusije protiv Ukrajine već ulazi u treću godinu dana sustavne geopolitike užasa. Objavili smo u Europskome glasniku br. 27 iz 2022. godine opsežnu hrestomatiju tekstova o povijesnome, političkome i kulturalnome nastanku svih bitnih fenomena koji se ovim ratom pokazuju u svojoj goloj brutalnosti. No, kao da u tom kritičkome razračunavanju s idejama koje danas Rusija na grozomoran način nastoji realizirati nedostaje ono možda i najlucidnije uopće kad je riječ o promišljanju biti njezine imperijalne težnje za obratom svjetske politike. Nije posrijedi nikakav pristup aktualiziranja stvari, a niti neko novo povijesno viđenje problema koje bi zadovoljilo proruske nostalgičare različitih boja relativiziranjem tzv. objih strana u ovome sukobu ili, pak, onih koji poput Chomskoga i pseudo-novoljevičarskih trabanata uvijek udaraju u isti rog po tisuću puta, da je, naime, to samo ruski opravdani odgovor na američki neoimperijalizam koji je od rata u Koreji, Vijetnamu, Afganistanu, Iraku i Siriji usmrtio milijune ljudi i trajno dovodio svijet u neki oblik izvanrednoga stanja. Ostavimo takve postavke koje naliče onom poznatom teoremu njemačkoga revizionističkoga povjesničara Ernsta Noltea. Totalitarnu vladavinu njemačkoga nacizma on je opisao kao reakciju na grozote komunističkog sustava Rusije s Lenjinom i Staljinom kao izvršiteljima. Samo što je sada SAD imperij zla, a Rusi brane svoje ‘prirodno pravo’ na zone interesa, dok su razlike između liberalne demokracije i despotizma u demokratskome ruhu navodno nevažne. O tome sam iscrpno kritički pisao u knjizi The Return of Totalitarianism – Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022. Ono što je u raspravi oko geneze zla u slučaju ruske agresije na Ukrajinu naprosto neporecivo jest to da je tzv. pokret otpora protiv Putina i militarizma u samoj Rusiji zanemariv, sveden na geste ‘malo dobrih ljudi’, da se poslužim već nažalost zlorabljenom izrekom iz vrhunskog antirasističkoga romana američke spisateljice Flannely O’Connor, A Good Man is Hard to Find iz 1955. godine. Ima li neki ‘dublji razlog’ ove pomirbe sa satrapskom politikom zatiranja ne-Rusa koju Putin bezobzirno provodi svim brahijalnim sredstvima od terora, kolonizacije do progona naroda u tzv. centre za preodgajanje ili logore na tlu Rusije? Odgovor je unaprijed potvrdan. A onaj koji je to najbolje promislio u svojim filozofijsko-književnim tekstovima zacijelo je rumunjsko-francuski pisac Emile M. Cioran. U eseju ‘Rusija i virus slobode’ iz knjige Historija i utopija, Demetra, Zagreb, 1995. S francuskoga prevela Gordana V. Popović, knjiga je inače u izvorniku objavljena u pariškome Gallimardu 1960. godine, Cioran kaže i ovo.

ʺPrihvativši pravoslavlje, Rusija je očitovala svoju želju za odvajanjem od Zapada: to je bio njezin način da se odredi otprve. (…) Raskoli i hereze zapravo su prerušeni nacionalizmi. (…) Odbacivši katolicizam, Rusija je usporila svoj razvoj, propustila jedinstvenu prigodu brzog civiliziranja, ali je dobila na težini i jedinstvenosti: zastoj u razvoju učinio ju je različitom, drugačijom: tome je ona težila predviđajući zacijelo da će Zapad požaliti jednoga dana svoju prednost u odnosu na nju. (…) Dok su se narodi Zapada trošili u svojoj borbi za slobodu i, još i više, u stečenoj slobodi (ništa ne iscrpljuje više od posjedovanja ili zloporabe slobode), ruski je narod patio trošeći se: jer trošimo se jedino u historiji, a kako je on bio izvlašten od historije, bio je prisiljen podnositi neumoljive despotske poretke što mu bijahu nametnuti: sumorno, vegetativno postojanje omogućilo mu je pak da ojača, prikupi snage, nagomila zalihe i izvuče iz svog sluganstva ponajveću biološku korist.ʺ (str. 26 i 27.)

Što je zapravo Rusija negoli tamna strana Zapada, a ne nikakva Euroazija, jer je protiv azijatskih naroda ratovala stoljećima i širila svoj imperij ognjem i mačem pretvorivši ih kao roblje i vazale u satelitske podanike poput Čerkeza, Tatara, Čečena, pa sve do najudaljenijih istočnih granica gdje završava trans-sibirska željeznica. Za mit i iluziju o stvaranju neke fantomske EuoroAzije koju zagovara sitni dvorski tzv. filozof kao smiješni simulakrum Rasputina, Aleksandar V. Dugin, nedostaje fundamentalno sredstvo pokoravanja Drugoga, a to je moderni islamski fundamentalizam. Pravoslavlje je u trajnome sukobu s Islamom na mnogim razinama političke teologije. Vidimo kako se Putin obračunava s onima koji pokušavaju spojiti ovu političku religiju Istoka s terorom. Naravno, dva su rata i termodinamičke bombe u Groznome skršile svaki otpor Čečenije. Od prkosnoga naroda ostalo je samo topovsko meso s Kadirovim u bitkama za Mariopolj i druga ukrajinska stratišta. Kako Cioran ustvrđuje, ruski je narod u vjekovnome savezu ‘ikone i sjekire’ postao biološki otporan na ‘virus slobode’ koji je dolazio sa Zapada. Umjesto ove kulturne dekadencije i liberalizma, despotsko zatiranje svakog individualizma porodilo je narod barbarskih osvajača i velike nihiliste poput Dostojevskoga i Šestova kao i velike kompozitore poput Čajkovskoga, Stravinskoga, Rahmanjinova i Šostakoviča. Pravoslavlje kao ruska politička teologija nije nikad imala u svojoj ideji mesijansko iskupljenje naroda, već istočnu verziju cezaropapizma koja je u imperijalnome shvaćanju države sve druge narode tretirala kao polu-Ruse ili Ruse koji će to kad-tad postati, pa ako treba i nasilnom kolonizacijom i ideologijskim ispiranjem mozga do trećega koljena. Cioran misli anti-povijesno kad govori o Rusiji i zbog toga mu svaka rečenica o njezinoj ‘misiji’ pjeva i kad su postavke naizgled cinično-drsko nesvikle našim prosvjetiteljsko-demokratskim ušima. Poput primjerice i ovih rečenica.

ʺVazda težiti slobodi a nikad je ne ostvariti, nije li u tome njezina velika nadmoć nad zapadnim svijetom koji ju je, žalibože, davno ostvario? Nadalje, ona se nimalo ne stidi svojega carstva, naprotiv, teži tek njegovu proširenju. Koji se narod prije nje požurio okoristiti dobrima drugih naroda? Djelo Petra Velikoga, pa i ono Revolucije, prožeto je genijalnim parazitizmom. Čak je veličanstveno podnijela i užase tatarskoga jarma. Ako je, ostajući na smišljenoj razdaljini, umjela podražavati Zapad, znala je još u većoj mjeri izazvati njegovo divljenje i zavesti mu duhove. Enciklopediste su oduševljavali pothvati Petra i Katarine, jednako kao što su potomci stoljeća prosvjetiteljstva, pritom mislim na ljude s ljevice, ludovali za onima Lenjina i Staljina. Taj fenomen govori u prilog Rusiji, ali ne i Zapadnjacima koji su, silno složeni i razgnjevljeni, i tražeći ‘napredak’ drugdje, izvan sebe samih i vlastitih ostvarenja, danas paradoksalno bliži Dostojevskijevim likovima od samih Rusa.ʺ( str. 29)
 

No, da dodamo ovome i još nešto iznimno paradoksalno. Rusi nisu nikad imali filozofe od formata, već mistike i religiozne apostate. Zato je Cioran u pravu kad kaže da postoji neka perverzna sklonost zapadnjačke civilizacije  ruskom anti-prosvjetiteljstvu. Čak i Heidegger u skandaloznim Schwarze Hefte uvijek za Ruse nalazi neko metafizičko i geopolitičko opravdanje u povijesti i obožava ih s distance, jer su poput Nijemaca gladni uvijek nove zemlje i jer imaju prezir spram onog što naziva Machenschaft ili sklonosti pragmatičkome cjenkanju u političkim odlukama. Rusi nikad za Zapad nisu bili rusoovski kazano ‘plemeniti divljaci’ koje treba civilizirati, iako je to možda imalo nekog odjeka s Napoleonovim pohodom na Rusiju u ime iznevjerenih ideala Francuske revolucije. Oni su bili kako već rekoh tamna strana Zapada. I to je naposljetku do danas ostalo nepromijenjeno. Je li se onda išta bitno promijenilo osim što je na zasadama ex-SSSR-a ovo carstvo autokratske despocije u doba video-populizma kao nuklearna svjetska sila napredovala u akumulaciji moći, mase i brutalnosti? Nije potrebno okolišati. Ništa, baš ništa ne može osporiti gorku Cioranovu dijagnozu duha vremena koji se mijenja tako da sve ostaje isto. Evo, što još kaže.

ʺSa svojih deset stoljeća terora, mrklina i obećanja, bila je ona podesnija od bilo koga prilagoditi se noćnoj strani historijskog trenutka koji živimo. Apokalipsa joj savršeno leži, naviknuta je na nju i sklona joj je, a danas je uvježbava više no ikad, budući da je bjelodano promijenila ubrzanje. ‘Kamo to žuriš, o, Rusijo?’, pitao se već Gogolj, proniknuvši mahnitost što ju je krila pod prividom nepokretnosti. Sada znamo kamo žuri, nadasve znamo kako je po uzoru na nacije sa carskim sudbinama nestrpljivija riješiti probleme drugih negoli svoje vlastite. To pak znači da nam opstanak u vremenu ovisi o tome što će ona odlučiti ili poduzeti: u njezinim je rukama zasigurno naša budućnost.ʺ (str. 35)

Nije li simptomatično da je Cioran kao filozof koji je vjerojatno jedini na kraju 20. stoljeća bio posve uvjeren u obnovu gnostičkoga nauka o djelovanju zloga demijurga iza utopija o vječnome miru i vladavini Zapada kao carstva liberalizma i racionalizma mogao vidjeti jasnije od svih drugih što je eshatološka laž ideje Rusije i njezina posljednja misija na kraju povijesti? Zašto to nije bilo bjelodano angažiranim intelektualcima ljevice ili liberalnim misliocima na tragu apologije ljudskih prava i tehno-nihilizma slobodnoga tržišta? Odgovor je samo jedan. Zato što im je u pozadini svega profanacija vjere u Moć Zapada kao civilizacije mira i blagostanja za koju su oduvijek ginuli Spartanci, a ne Atenjani. I zato što je tamna strana Zapada ono isto što je na Zapadu latentno prisutno u apokalipsi svijeta kao vladavini diktatura od Rima do Hitlera ‒ to sustavno i radikalno ovjekovječenje mistike Zla.