Žarko Paić

1.

Kako je i kad je otpočela ekstatička agonija umjetnika-genija koji je sâm napisao u jednome pismu 13. rujna 1946. godine iz Rodeza upućeno Peteru Watsonu da ʺmoje djelo govori manje negoli moj život…ʺ? (Claude Schumacher i Brian Singleton (prir.), Artaud on Theatre, Methuen, London, 2001, str. 200.) Nakon povratka s mističnoga putovanja meksičkom zemljom Tarahumare, očito je da se Artaud u svojim misaono-spisateljskim projektima s težnjom radikalne promjene ili izvedbe života usmjerio pokušaju da proživi i doživi isto ezoterično iskustvo i na tlu Irske ‒ pradomovine keltske izvorne kulture. Ono što još danas izaziva stanovite nedoumice oko ovog slučaja zacijelo ima svoje razloge i u tome što osim njegovih pisama prijateljima i poznanicima, te službenim osobama iz irskog Ministarstva vanjskih poslova u Parizu, ne postoje nikakvi drugi književni ʺdokaziʺ o tome. (Douglas Smith, ʺTravelling Light in the Upper Stor(e)y’: Artaud in Irelandʺ, Irish Journal of French Studies, br. 7/2007, str. 27-41.) Za razliku od tekstova, teoretskih predavanja, putopisa, ogleda i pisama, posvećenim analizi drevne meksičke kulture i obreda Pejotlova plesa, ovdje nam je za rekonstrukciju događaja od pomoći jedino prepiska i štura izvješća svjedoka njegova psihičkoga rastrojstva. Sve je dospjelo do vrhunca bizarnom odlukom da tzv. štap sv. Patrika vrati u okrilje irske katoličke crkve u katedrali u Dublinu, kao i da sebe samog žrtvuje poput Krista ponavljajući njegov usud prolijevanjem krvi u pronađenu posudu Svetog Graala. Oba su događaja, dakle, povezana utoliko što govore o gnostičkome kršćanstvu kao izvornom načinu povijesne egzistencije iz koje žrtvovanje i svetost podaruju moć patnjom izmučenom tijelu na njegovu dugom putu do vječnosti. Čak i da ništa dalje ne znamo kako se ova psiho-drama odvila 1937. godine u Irskoj, s kakvim uistinu strahotnim posljedicama za njega samoga, nalazimo se u ozračju prijeteće apokalipse i to ne samo one koja ima paranoidno-shizofrene značajke raspada duhovno-duševnoga identiteta Antonina Artauda, već i one koja obuzima čitavu zbiljsku Europu u nadolazećoj ratnoj katastrofi svijeta. Ludilo više nije samo osobna stvar umjetnika koji život pretpostavlja književnosti kao performativnosti vlastitih neuroza i psihoza. Ono postaje svjedočanstvo smisla i besmisla kozmičko-ljudske egzistencije kao takve. Ludilo naposljetku proizlazi iz apokaliptičkoga događaja svijeta u njegovu apsolutnome pomračenju vrijednosti. Tumači skloni lakanovskoj psihoanalizi reći će da je to bila samo završna epizoda njegove paranoidne shizofrenije s raspadom simboličkoga poretka vladavine Oca/Zakona kao kulture institucionalnog temelja društvene egzistencije i pad u traume Realnog, odnosno u čudovišni labirint psihoze. Drugi, pak, pod utjecajem Deleuzea i Guattarija i njihova Anti-Edipa, odbacit će logiku ludila kao transcendencije i veličati Artauda kao paradigmatskoga aktera nepokornog tijela-bez-organa u slobodi postajanja stvaralačke imaginacije. ʺArtaud je rasturač psihijatrije upravo stoga što je shizofrenik, a ne stoga što to nije. Artaud je dovršenje književnosti upravo stoga što je shizofrenik, a ne stoga što to nije. On je odavno razrušio zid označitelja: Artaud Shizo. Iz dubina svoje patnje i svoje slave, on ima pravo razotkrivati ono u što društvo pretvara psihotika u procesu dekodiranja tokova žudnje (Van Gogh, ubijeni samoubojica), ali i ono što ono čini od književnosti kad je suprotstavlja psihozi u ime neurotičkog ili perverznog ponovnog kodiranja (Lewis Carroll ili kukavica lijepe književnosti)ʺ. – (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Antiedip – Kapitalizam i shizofrenija 1, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2015, str. 126. S francuskoga preveo Marko Gregorić.)

Između ove dvije ʺvelike pričeʺ psihoanalize i antipsihijatrije zacijelo postoji uz posvemašnju suprostavljenost stajališta i ono što im je zajedničko. A to je ponajprije prošireni stav kako je s modernim subjektom i njegovom kraljevskom voljom za racionalnošću svršeno jednom zauvijek. Naravno, Deleuzeovo mi je stajalište iznimno blisko. Razlog leži u tome što proizlazi iz nastojanja da se umjetnost kao egzistencijalna izvedba života u Artauda suprotstavi logici Realnoga. Za Lacana je to sveza onog traumatskoga kao pukotine u sebstvu čovjeka s njegovim sublimnim objektom želje za vladavinom kao društvenom organizacijom Moći. I doista, neotklonjivo je da je Artaud kao Shizo onaj koji je čitav život htio prevladati književnost u kanoniziranoj formi biti zapadnjačke civilizacije. Zato on nije književnik u tradicionalnome shvaćanju pisca u građanskome društvu, kojeg prezire i smatra nedostojnim za slobodni život čovjeka uopće. Uostalom, sjetimo se da je napisao u poetskoj knjizi Vaga za živce iz 1925. godine kako je čitava književnost svinjarija. Artaud nije bio preobraćenik ni u čemu. Nije mijenjao svoje stavove, iako je kao Shizo svagda bio u kušnji da psiho-dvojnike optereti još i drukčijim shvaćanjem pisanja i života, kao što je to dosljedno činio Fernando Pessoa sa svojim brojnim heteronimima, iako nije bio Shizo, već posve uronjen u spisateljsku strast za pronalaženjem niza Drugih fiktivnih osobnosti. (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺPessoa? Metafizičko ludilo epoheʺ, u: Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019, str. 155-203.) Ako se pristup Artaudovu ludilu prije njegova zatočenja u psihijatrijske klinike Rodeza pred kraj 1937. godine otvori iz onog što nadilazi razlikovanje racionalnosti i mahnitosti, pa čak i u suprotstavljenoj verziji ontologijsko-psihijatrijskoga spora Lacana i Deleuzea, susrećemo se s nečim krajnje neodređenim. Naime, koliko je neporeciva njegova paranoidna shizofrenija, kao i ovisnost o heroinu, toliko je isto tako nemoguće zanijekati kako je kao umjetnik-mislilac rasključao tajnu onog što je prethodeće svakoj spisateljskoj djelatnosti koja ima nakanu da svijet preobrazi u drugi i drukčiji svijet, a svijest o pisanju uzvisi do sinteze žrtvovanja i slobode za život izvan metafizičkih opsjena. Što se time događa? Ništa drugo negoli suočenje s patnjom samog duhovnoga života Artauda kao iskustvom najviše izvedbene moći koja je čovjeku dana. Ako je putovanje u zemlju Tarahumara bilo antropologijsko-ezoterično iskustvo dodira s Drugim u njegovoj praiskonskoj čistoći, onda je putovanje u zemlju Kelta bio apokaliptički performans žrtvovanja slobode u njezinoj tragičnoj drami. Ne možemo ravnodušno čitati njegova pisma iz kojih ovo putovanje dobiva posve drukčiju dimenziju od službene verzije događaja kakvu donose arhivi irskog Ministarstva vanjskih poslova u dossieru o slučaju Artaud. I Artaud i tzv. birokratski stroj upravljanja, koji je posvuda u svijetu isti s obzirom na jezik golog izvještajana razini detektivske dokumentaristike i policijske metafizike, međusobno su isprepleteni u svojim pristupima zbivanjima. Apokalipsa, paranoidna shiozofrenija i naposljetku uhićenje i protjerivanje mentalno bolesnog stranca iz ove zemlje na njegovu ekscentrično-bizarnome putovanju Irskom sjedinjuju se kao paralelni svjetovi različitih ʺistinaʺ. Sve je sinestezijski povezano: i halucinacije Artauda i sumnja irske nacije-države u nešto možda i više od nakane dezorijentiranoga Francuza da narodu drevnih Kelta vrati nacionalnu relikviju. U svakom slučaju, priča o njegovu boravku između 14. kolovoza i 29. rujna 1937. godine zaslužuje ne samo performativna i dramska uprizorenja, (Vidi o tome: Brian Singleton, ʺPerforming Artaud in Irelandʺ, Etudes irlandaises, 2008, str. 43-52. https://www.persee.fr/doc/irlan_0183-973x_2008_num_33_2_1836) već možda i autentično filmsko svjedočenje najvišeg ranga ako je to u ovom apokaliptičkome vremenu bez razlike između imaginarnog-simboličkoga-realnog još uopće moguće. Ne zaboravimo da je ludilo veza transcendencije i imanencije. Baš zato ima metafizički karakter singularnoga događaja. Nije isto ono što vidimo drugim očima ako gledamo na stvari iz perspektive paralax viewa ili iz perspektive onog što pripada tzv. stvarnosti objektivne slike svijeta.

2.

Artaud je, dakle, proveo u Irskoj oko šest tjedana. Odlučio je posjetiti Aransko otočje i grad Galway prije no što dođe u Dublin. Otočje se nalazi uz zapadnu obalu i pripadaju mu otoci Inishmore kao najveći, potom Inishmaan i Inisheer kao najmanji. Na krajnjem rubu Europe, gdje se još uvijek govori galskim jezikom, ova su područja živopisnog, divljeg krajolika čudovišne ljepote još uvijek obavijena tajnom postojanja jedne autentične predmoderne kulture koju je Artaud smatrao izvorištem življenja onkraj sivila i sljepila moderne kapitalističke civilizacije. Brian Singleton tvrdi da je najvjerojatnije kako je knjiga J. M. Syngea, Aransko otočje iz 1907. godine bila nadahnuće i Artaudu za njegovo putovanje. Kako god bilo, o tome usput piše u pismima prijateljima i suradnicima, navodeći poštanski broj mjesta-grada i adresu hotelskih svratišta gdje je odsjeo iz jednostavnog razloga da mu pošalju novac. Naime, problem je bio u tome što nije dobio vizu za ulazak brodom u Irsku od Ministarstva vanjskih poslova, već je imao jedino pismeni trag dopuštenja od otpravnika poslova u Parizu da može posjetiti navedeno područje kao nekovrsni istraživački projekt upoznavanja s drevnom kulturom naroda na tlu Irske. Iako valja reći da je u tom dokumentu bilo spomenuto kako razlog njegova posjeta nije znanstvenoga karaktera, jer nisu utvrđene ni znanstvene niti kulturne institucije s kojima bi imao kontakte. Po svemu sudeći, njegovo samorazumijevanje vlastita puta u Irsku bilo je dijelom isto kao i godinu ranije kad je došao u Meksiko. No, ovaj put sve je poprimilo značajke rastrojstva duhovno-duševnoga zdravlja sve većom ovisnošću heroinom, a putovanje je od prvotne naizgled bizarne avanture dolaska u divlju arkadiju Irske sve više postajalo posvemašnjim kaosom i entropijom za njegov život. O tome se možemo uvjeriti ako samo pratimo itinerer njegova kretanja. (Vidi o tome: Peter Collier, ʺArtaud on Aranʺ, http://www.irishtimes.com/culture/artaud-on-aran-1.96677) Evo, čini se da je to bilo ovako. Artaud je putovao iz Corka do Galwaya gdje ga je profesor Thomas O’ Maille upoznao s jednim čovjekom koji mu je osigurao smještaj u prenoćištu. Živio je oko dva tjedna u kući Seana O’Milleaina koji je vodio svratište na otoku Earragh. Kako živopisno svjedoči u svojem opisu Peter Collier, gazda svratišta zdušno se brinuo za neobično odjevenog Francuza u mornarskome kaputu i s beretkom na glavi. Pozornost mu je bila osobito usmjerena na začudan štap za hodanje. Naime, Artaud je dobio taj izrezbareni štap od jednoga prijatelja koji ga je, pak, dobio na dar od nekog belgijskog slikara. Čitava priča, dakako, postaje mistična zbog toga što je Artaud bio nepokolebljivo uvjeren kako je to upravo famozni proročki štap-relikvija svetoga Patrika, legendarnog zaštitnika Irske. Inače, relikviju su Dublinci nazivali još i Bachall Isu prema priči iz Evanđelja kad Isus odlazi u pustinju te u kušnji pred đavolovim spletkama koristi drveni štap u borbi protiv zmija i uroka. Kako je Artaud u svojem paranoidno-shizofrenom performansu dolaska u Irsku zamislio da je njegova sveta dužnost vratiti ovu relikviju crkvi Krista u Dublinu i tako prevladati vjekovnu otuđenost keltske zemlje od mesijanskoga iskupljenja Zapada, tako je ironična činjenica da je nadbiskup Brown još 1528. godine nakon pokreta reformacije proglasio ovu relikviju pukim štovanjem praznovjerja i tako je odstranjena iz katedrale u Dublinu. No, Artaudova je verzija ponovne predaje štapa sv. Patrika u okrilje irske katoličke crkve neskriveno apokaliptička. U dosad neobjavljenome pismu upućenom 8. rujna 1937. godine Anne Manson iz Galwaya on kaže:

ʺImam u rukama štap Isusa Krista. Krist je bio čarobnjak koji se borio protiv demona u pustinji s ovim štapom. Nakon njegova raspeća štap je dospio u Englesku u ruke sv. Patrika i s njime je potjerao demone iz Irske. Sada sam na samotnome putovanju za Dublin da bih vratio štap Kristovoj crkvi gdje je počivao stoljećima. Znam da će uskoro moja vlastita krv biti na njemu. Noću me i danju nadzire albino patuljak u službi britanske tajne policije i prati svaku moju misao. Antkrist iščekuje! Znaš ga, rukovala si se s njime, mlađi je od mene i voli život isto kao što ga ja mrzim. Pošalji mi novac. Nikome nemoj odati moju adresu u Parizu. Ovo je od velikog značaja! Idem ususret svojoj sudbini.ʺ (Navedeno prema Brian Singleton, ʺPerforming Artaud in Irelandʺ, str. 47.)

Što je razvidno iz ovog pisma? Ponajprije, da je Artaud nesumnjivo Shizo. Manija progona poprima karakter religiozno-policijsko-političke paranoje. Kao što se može razabrati iz dosad objavljene knjige pisama upućenim 1937. godine iz Irske ne samo spomenutoj Anne Manson, već znamenitome vođi nadrealizma André Bretonu, Artaud je u svojem metafizičkome obratu gotovo pa istovjetan mnogim sličnim slučajevima iz prakse paranoidnih shizofrenika. Uvijek je riječ o odnosu ludila i transcendencije, odnosno umišljaja da je riječ o dvojniku božanskoga namjesnika na zemlji. Poistovjećivanje sa sudbinom Isusa Krista pretpostavlja njegovu stvaralačku imitaciju. Pritom se, dakako, u prvi plan ističe zadaća koju je sebi namijenio na ovome duhovnome putovanju kroz zemlju drevnih Kelta. Riječ je o predaji tzv. zbiljske relikvije instituciji koja ima teologijsko-političko značenje za mali narod na rubu Europe, stiješnjen između britanskoga vjekovnog imperijalizma i moderne kapitalističke civilizacije razaranja svakog traga iskonske tajne života. I naposljetku, ne samo lakanovska psihonaliza, već i čitava moderna psihijatrija, prepoznala bi u njegovu nastojanju da slijedi svoju sudbinu žrtvovanja za istinom bitka kao simptom samokažnjavanja i patnje u svrhu sublimnog iskupljenja osobe. (Vidi o tome: Lorenzo Chiesa, „Lacan with Artaud“, u: Slavoj Žižek (ur.), LACAN: The Silent Partners, Verso, London-New York, 2006., str. 336-364.) Međutim, unatoč tome, perspektiva paralax viewa ili artoovske opsesije s ezoterijom, mistikom, magijom, neognostičkim naukom i naposljetku težnjom za vlastitim ispunjenjem sudbine označava mogućnost drukčijeg uvida u samu stvar putovanja u srce mahnitosti. Pisanje je kao i ludilo svagda razotkrivanje onog što ne može biti zgotovljenim djelom. Najbolje je to promislio Maurice Blanchot kad je ukazao na svojevrsni ʺneuspjehʺ  skriven u svakom projektu književnoga ne-djelovanja. (Maurice Blanchot, ʺArtaudʺ, u: Le Livre à venir, Gallimard, Pariz, 1959, str. 51. Vidi o Blanchotu: Žarko Paić, ʺSamoća, sloboda, smrt: Maurice Blanchot i tajna književnoga djelaʺ, u: Neiskazivost – O mišljenju kao pisanju, str. 13-67.) No, u slučaju Artauda dodatnu vrijednost ove ontologijske nedovršenosti i neuspjeha zacijelo predstavlja odluka da o rastrojstvu u Irskoj kasnije ne prozbori mnogo više od spomena na zemlju iz koje je sramotno protjeran kao nepoželjni stranac. Ne-uspjeh nije tek nemogućnost održivosti pisanja u tradicionalno shvaćenoj formi književnoga djela koja govori o nečemu kao nečemu. Posrijedi je odluka da se vlastita sudbina u dvojništvu s metafizički shvaćenim Tvorcem ne igra kao drama reprezentacije. Ono što u pismu u kojem Artaud spominje štap sv. Patrika izaziva čudovišnost i jezu nije nikakva transcendencija ludila, niti su to, pak, riječi o sudbini spram koje neotklonjivo odlazi bez prigovora. Naprotiv, ono čudovišno i jezovito (Unheimliche) odnosi se na opis albino patuljka kao Antikrista u službi britanske tajne policije. Ironija je maestralna. Time paranoja postaje više od konspirativnoga puta u beskrajnu tamu vlastite duše. Znamo da je svaka paranoja, da paradoks bude potpun, samorealizacija onog što stvarno postoji u svijetu i to kao objekt ljudske želje ili kao njegova posljednja prepreka u osvajanju objekta. Drugim riječima, paranoja priziva metafizičku zavjeru svagda tako da za svoje pokriće uzima stanje koje subjekt izvedbe pripisuje poretku stvari koje Lacan naziva onim simboličkim. Uvjeriti paranoika da je to što tvrdi obmana same svijesti u opažaju tzv. stvarnosti često dovodi do uzvratne paranoične reakcije. Nije li možda u čitavoj priči o Artaudovoj mistifikaciji štapa sv. Patrika i njegova povratka u okrilje katedrale u Dublinu najluđe to što ga je stvarno pratila tajna policija kao mogućeg špijuna, tko zna valjda Francuske, sumnjajući u njegove prave namjere koje su ionako bile vođene apokaliptičkim zovom sudbine. Teško je oteti se dojmu da su sve strane upletene u ovaj performativni događaj kozmičko-duhovno-političkoga ranga zapravo u pravu. Paralax view uistinu je u kontekstu putovanja Irskom Antonina Artauda dosegao dalekosežne implikacije. Nastavimo s njegovim putešestvijama. Napustio je Kilronan u petak 3. rujna 1937. godine s posuđenim novcem od velikodušnog Seana O’ Milleaina. Tijekom putovanja neprestano je posuđivao novac ili, pak, nije uopće plaćao smještaj u prenoćištima Aranskoga otočja. Drugi je već tjedan odsjeo u hotelu Imperijal u Galwayu. Bio je sav očajan jer nije stizao novac poštom iz Francuske. Uglavnom da skratimo: napustio je Galway i već posve rastrojen krenuo za Dublin, gdje je došao 8. rujna. Problem je bio i u tome što je izostajala prava komunikacija s ljudima koji su mu možda mogli biti od pomoći, jer je slabo govorio engleski jezik, a irski nimalo. Proveo je jednu noć u svratištu za beskućnike na Back Laneu, tražeći ljude koji bi mu pomogli na povratku za Pariz. Tako je uspio doći u kontakt s izdavačem Richardom Foleyem, čiji suradnik je govorio francuski. Oboje su pritom zaključili kako je njihov sugovornik posve izgubljen u svjetovima halucinacija. Tek nakon toga slijedi posvemašnji rasap. Naime, Artaud je u svojoj opsjednutosti htio razgovarati s jezuitima na njihovu sveučilištu u Milltownu. Sve je završilo tako da je priveden u zatvor Mountjoy. Nakon toga kad je već izgubio tzv. štap svetog Patrika u sveopćem metežu, deportiran je 29. rujna za Francusku. Na povratku za Le Havre, odveden je zavezan u luđačkoj košulji u umobolnicu Rodeza. Ostaje samo pitanje je li iza tog paralax viewa stajao demon apokalipse ili možda albino patuljak u službi britanske tajne policije?

3.

Rekli smo već da je korespondencija vladajući žanr Artaudova književnoga djela s putovanja Irskom. Ovo vrijedi i za njegovu čitavu spisateljsku djelatnost, a doseže vrhunac s tzv. Pismima iz ludnice od 1937. do 1946. godine iz Rodeza. Zašto, dakle, pisanje pisama prijateljima, suradnicima i različitim službenim osobama, ako u takve uključimo i dr. Ferdièrea, njegova psihijatra koji ga je liječio na klinikama u Rodezu, predstavlja paradigmatsku formu sinteze umjetnosti i života? Na ovo pitanje odgovor proizlazi iz njegova shvaćanja književnosti koja ne stvara dovršena djela. (Vidi o tome: Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, Clarendon Press, Oxford, 2005.) Umjesto toga, odnos između tjelesnosti pisanja u sinesteziji crteža i govora krikom i vriskom uvijek stvara probleme njegova svrstavanja u ladice moderne književnosti. Romani koji nisu romani, drame koje to nisu, poezija koja to nije, teorija kazališta i filma izvan uobičajenih okvira i diskursa ‒ nije li to nešto nužno transgresivno i ujedno uznemirujuće jer upućuje na osmišljavanje kaosa njegovim vlastitim jezikom ludila? U ranim nadrealističkim tekstovima Artaud magiju istinskoga života pretpostavlja mrtvoj tradiciji teksta. U manifestima uz projekt kazališta okrutnosti zagovara metafiziku na djelu. Biti znači izvoditi život kao metafizički događaj. U singularnosti ljepote i apokalipse uzdiže se iznad stvarnosti. Otuda pisanje kao hipermanija shizoidnosti više nije narcizam kartezijanskoga subjekta. Iščeznuće subjektivnosti zbiva se kao svijest o nemogućnosti da osoba kao fiksno i postojano Ja bude jamstvo identiteta. Uostalom, njegova su pisma prije putovanja u Irsku svjedočanstvo jedinstvene patnje duha-duše-tijela u kretanju spram sudbine koja mu nije zadana Božjom voljom, već odlukom da u nepokornosti spram svih društvenih institucija zapadnjačke metafizike krene onkraj same transgresije metafizike. (Vidi o tome: Jacques Derrida & Paule Thévenine, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, London, 1998.)

Proročki govor i navještanje nedvojbeno su utkani u ova pisma. Ono što će se dogoditi u neposrednoj budućnosti za Artauda nije tek rasap svijeta kao prostora-vremena kozmičke apokalipse, već ponajprije prostor-vrijeme njegove osobne drame postojanja kao postajanja žrtvom na oltaru apsolutne slobode. Razumjeti otuda zašto pismo ima kraljevsku moć prodora u subjektivnost čovjeka znači otvoriti pitanje o granicama između unutarnjega i vanjskog sloja ljudske egzistencije. Nisu sva pisma ista. Od Platonova Sedmog pisma preko prepiske Abelarda i Heloize do Lacloisovih Opasnih veza pismo prolazi kroz povijest metafizike kao brod u boci kroz olujna prostranstva duše. U Artaudovu slučaju još je zanimljivije što se u ovoj književnoj formi ogleda mogućnost iskazivanja navlastite životne drame. Pismo Marie Dubuc 8. kolovoza 1937. godine zacijelo pripada u taj sklop samonavještenog proroštva. Evo kako Artaud govori o tome.

ʺKrećem na posljednje putovanje i od vas tražim posljednji napor. Poslije toga više vas nikad neću uznemiravati. Duboko sam iscrpljen i umoran od borbe. Evo već je 4 mjeseca otkako nisam ponovno uzeo drogu koju sam uzimao (opijum i derivati) uzeo sam sredstva protiv boli, druge droge i specijalno još jednu drogu koja očito ne može zamijeniti onu prvu, tu koju sam uzimao 17 godina. No, znam da jedna jedina doza te prve za mene znači Smrt, u svakom slučaju smrt strašnog i veličanstvenog Puta na kojem sam se angažirao i koji se otvorio čudom, čudom i sudbinski. (…)  P.S. – Sadašnje stanje mog duha istrošenog neprestanom patnjom jest doživjeti napokon da mi se obrati to što zovem ali ne mogu izreći ili umrijeti otrovan u sljedeća 3 mjeseca.
(dodano poprijeko na margini)
Vidjeti u prošlost jednako dobro kao i u budućnost jer stvar stiže iz krajnje daleke prošlosti no mislim da je njezina budućnost blizu, o tome se radi.ʺ (Antonin Artaud, ʺNovi zapisi iz Rodezaʺ, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003, str. 248. i 250. S francuskoga prevela Marija Bašić.)

Iz Artaudovih riječi izbija strahotno iskustvo patnje. Izazvano je onime što se medicinskim rječnikom naziva apstinencijskom krizom. Međutim, to je samo izvanjska strana njegove borbe s demonima. Ono što najavljuje kao posljednje putovanje nije ništa drugo negoli rastrojstvo u Irskoj 1937. godine. Posljednje riječi post scriptuma, napisane poprijeko na margini, označavaju credo njegove duhovne zadaće obrata metafizike. Mogu se mjeriti s mišljenjem Heideggera iz kasne faze pokušaja prebolijevanja metafizike tzv. drugim početkom (andere Anfang). (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺDođi, o kraljevstvo nerođenoga: Antonin Artaud i postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao životaʺ, u: Posthumano stanje – Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011, str. 273-313.) Kakva je to uopće ʺstvarʺ koja dolazi iz iskona, a budućnost joj je blizu? Očito je da Artaud teži spojiti drevna duhovna iskustva Tarahumare Indijanaca s onim magijskim u biti keltske kulture zapadnih otočja Irske. Spoj pretpostavlja pronalaženje onog istog u razlici, onog što još nije potpalo pod okrutni zakon kapitalističke racionalnosti apstraktne vrijednosti rada. Ništa još nije izgubljeno. No, svijest o apokalipsi kao stvaralačkome ponavljanju sudbine svijeta i vlastitog života nije nikakva imitacija svjetske propasti koja je odavno naviještena u Knjizi Otkrivenja. ʺStvarʺ nije, naravno, nikakva puka stvar ili objekt, već stvar mišljenja kao kazivanja i pisanja. Nije stoga potrebno posebno dokazivati kako Artaud gotovo ničeanski razumije bitak kao vječno ponovno vraćanje onog istog u razlici. (Vidi o tome: Camille Dumoulié, Nietzsche et Artaud: Pour une éthique de la cruauté, PUF, Pariz, 1992.) Modernost nije linearni napredak u smislu kršćanskoga shvaćanja vremena. Posve suprotno, ovdje se radi o stvari mišljenja koja zahtijeva nadilaženje metafizičkih granica postavljenih od novoga vijeka s Descartesom i razdvajanjem na dvije supstancije, duha i tijela. Budućnost ne pripada udaljenoj točki u prostoru-vremenu. Ona je tu, u tendenciji skrivena kao ozbiljenje drevne prošlosti. Zato nema razloga biti uznosito tašt i propovijedati kako je aktualnost u vremenu jedina mjera uspjeha materijalno obogaćenoga života. U pismu, pak, Anne Manson 23. kolovoza 1937. godine s otoka Inishmore, Artaud kaže kako je njegov život ʺozbiljenje proroštvaʺ. (Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, translated and edited by Stephen Barber, Diaphanes, Berlin-Zürich, 2019, str. 22.) Valja odmah reći da to ne znači kako on postaje kršćanskom apokaliptikom nadahnuti pisac. Proroštvo nije ovdje mišljeno tek u židovsko-kršćanskome shvaćanju vremena mesijanstva od navještenja dolaska Isusa Krista na svijet do njegove smrti i uskrsnuća. Blasfemija je ionako kao i vježbe zazornosti od samoga početka do kulminacije u pismima iz ludnice u Rodezu 1945. i 1946. godine nešto što ima subverzivni karakter pisanja vlastite egzistencijalne drame. Pobuna samoga života ovdje priziva metafizičke znakove na putu sudbine. Stoga Artaud često u pismima iz Irske rabi mesijanstvom i apokaliptikom natopljene znakove svjesnog žrtvovanja života. Bolest od rane mladosti, ponajprije meningitis, boravak u različitim klinikama, potom ovisnost o heroinu, obilježilo je njegov život patnjom i borbom s unutarnjim i vanjskim demonima. To je paklena sinestezija. Bez nje pisanje ne bi doseglo najviše vrhunce osobne tragedije. Ne mogu se stoga složiti s nekim književno-teoretskim pristupima Artaudovu životu i djelu kako je njegova analiza sebstva i patnje ponajviše utjecala na mistifikaciju koju su od 1960-ih godina patentirali poststrukturalisti da bi stvorili mit ili svojega književno-filozofijskog heroja u borbi protiv institucija kasnog kapitalizma. (Takvu postavku zagovaraju Adrian Morfee u knjizi Antonin Artaud’s Writing Bodies i Jane Goodall u knjizi Artaud and the Gnostic Drama, Clarendon Press, Oxford, 1994.) Nije apologija patnje i žrtvovanja ono što Deleuze u svojim tekstovima o Artaudu uvodi u promišljanje odnosa ʺkritike i klinikeʺ, ʺtijela bez organaʺ, ʺshizo-jezika i ekstrementalnostiʺ. (Gilles Deleuze, Logika smisla, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2015, str. 82. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) Ono odlučujuće za razumijevanje Artauda kao apokaliptičara i luđaka jest njegova pobuna protiv metafizike smisla kao institucionalne represije života koji se oteo kontroli i postao jezgrom rastaljene okrutnosti. U pismu André Bretonu 2. rujna 1937. godine koje je otposlano iz Galwaya pronalazimo nekoliko glavnih točki ove mistične sublimacije. Prvo, on glorificira vođu nadrealista i prorokuje mu veličajnu slavu nakon što je raskrstio s politikom suradnje s francuskom KP. Nasuprot stajalištu zagonetne žene nalik kurtizani i heroini Francuske revolucije Théroigne de Mericourt, prvoj feministkinji, inficirane svezom ʺžidovskoga visokog kapitalizma, i možda čak s visokim katoličkim kapitalizmomʺ, a koja će sagorjeti u plamenu, kako joj Artaud naviješta kao ʺloš glumac i šarlatanʺ, ( Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, str. 26.) Bretonu pripada osobita uzvišenost u času nadolazeće apokalipse. Ono što znamo o njihovu odnosu izvan polemičkoga okružja velike priče o nadrealizmu i njegovoj propasti svjedoči između ostalih i Paule Thévenin. Ona izdvaja Bretona kao osobu na koju se Artaud mogao osloniti tijekom kriznih situacija. (Paule Thévenin, Antonin Artaud: Fin de l’ère chrétienne, Lignes Léo-Scheer, Pariz, 2006. O tome vidi: Sylvère Lotringer, Mad like Artaud, Univocal Publishing, Minneapolis, 2015.) Već u pismu 5. rujna upućeno Bretonu iz Galwaya susrećemo se s Artaudovom stalnom misaonom preokupacijom. Riječ je o sukobu između poganstva i kršćanstva. Čitav niz metafora o Kristu iskupitelju vezano je uz gnostičko shvaćanje bogočovjeka kao čarobnjaka u borbi protiv demona. Artaud govori o poganskoj istini i politeizmu kao vječnoj drami postajanja. No, ono što u teologijsko-filozofijskome smislu izaziva pozornost jest njegovo reflektiranje o ništavilu i praznini. Navodeći Anaksimadra iz Jonske škole grčkih predsokratika tvrdi da se sva bića nužno vraćaju u okrilje iskonskoga bitka, a njihova je bit utoliko okaljana ljudskom pokvarenošću i nikad istinski život nije dotaknuo te ljude čije življenje naliči košmaru punom besmisla. Time što bogove poganstva suprotstavlja kršćanskome monoteističkome shvaćanju uspostavlja se tekstualna veza između rastjelovljenja i utjelovljenja. Imati tijelo i biti tijelom nije isto. Prvo se odnosi na mogućnost duhovne sinteze s ništavilom i prazninom kao uvjetom mogućnosti nastanka svih stvari, dok je potonje prisila na ulazak u svijet kroz formu gnusobe i zazornosti. U Pismima iz Rodeza prije izlaska iz klinike 1947. godine osobito će biti izraženo ovo skatologijsko izokretanje vladajućeg označitelja svih moralnih skrupula. Drugim riječima, Artaud će u temeljnoj dogmi kršćanstva o utjelovljenju Boga prepoznati teologijsko nasilje nad mišljenjem i življenjem. Njegovo pisanje protiv Boga imat će posve drukčije značenje od ateologijskoga obrata, koji nema nikakve veze s ateizmom. Umjesto toga, posrijedi je jezični i duhovno-duševni performans subverzije svekolike kršćanske ere u znaku obuzdavanja istine o čistoj tjelesnosti bez prazne transcendencije. (Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, Clarendon Press, Oxford, 2005, str. 171-172.) Uz ovaj gnostički zaziv iskazivanja ʺvječne pravdeʺ nad ljudima koji ne zaslužuju milost prosvjetljenja, Artaud završava pismo Bretonu na uistinu tajanstven način. Inscenirajući kabalističke znakove i uzdajući se u tarot i numerologiju, on na kraju pisma nalivperom ostavlja brojeve-znakove (5  9  2  14  2  7   7) i kaže kako se

ʺpotpisuje ovdje posljednji put svojim vlastitim imenom, a nakon toga uzet ću drugo ime. ANTONIN ARTAUD.ʺ (Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, str. 34.)

4.

U pismu André Bretonu iz Galwaya 8. rujna iskazuje se bijes na način kojim moderni svijet uspostavlja svoju moć nad čovjekom. Uz izljev antisemitizma i prezira tzv. visokog kapitalizma, što ima katkad krajnje negativne konotacije njegovih refleksija jer smatra da su Židovi-bankari stvorili takav moderni svijet, Artaud govori o tome kako je njegovo poslanstvo ʺiznova uspostaviti ideju vječnoga Boga u svijesti svakog pojedincaʺ. (Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, str. 38.) Pismo završava riječima kako napušta Galway i kreće prema svojem usudu. Bog i božansko, kako smo već vidjeli, u njegovim apokaliptičkim vizijama dvojništva s onim povijesno-tekstualnim iz Knjige Otkrivenja pisane rukom prognanika i disidenta Ivana na grčkome otoku Patmos, ne može se jednoznačno poistovjetiti s razumijevanjem tradicionalne metafizike kao onto-teologije. Njegova je opsesija gnostičke naravi. Bog se za gnostike pojavljuje kao okrutni i sveprisutni tvorac svijeta koji se pokazuje kao djelo prepuno manjkavosti i u bitnome određeno grešnom poviješću ljudskoga pada. No, ovdje valja dodati da Artaud od rastrojstva u Irskoj pa do Novih zapisa iz Rodeza ima uistinu navlastito ekscentrično stajalište kad je riječ o odnosu božanskoga i ljudskog. Naime, za njega je stvaratelj svijeta, to jest Bog, u nužnome sukobu s čovjekom imenovanim Antonin Artaud. Otuda u božanskome beskraju neprestana borba za postajanjem drukčijim, za mogućim usavršavanjem njegova djela. Ta nedovršenost stvaranja razlog je i korelativne spisateljske nedovršenosti. Artaud tako nešto zagovara od samih početaka svojeg književnoga djelovanja. To je moguće razabrati još 1924. godine u Prepisci s Jacquesom Rivièreom (Correspondance avec Jacques Rivière). (Antonin Artaud, Correspondance avec Jacques Rivière, Gallimard, Pariz, 1968.) Pitanje o jeziku i tijelu postaje pitanje o ʺvlasništvuʺ i ʺkontroliʺ nad tekstom, jer onaj koji piše preuzima ove ovlasti od Boga. Poezija je tada za Artauda bila prototip kazivanja međusobnog odnosa Boga i umjetnika. No, s vremenom je povjerenje izgubljeno. Svijet se raspao u kaosu i entropiji uoči nadolazećega svjetskog rata i tako je postalo bjelodano kako skladan odnos religije i poezije više nije moguć. Ono što proizlazi iz cjelokupne Artaudove obuzetosti prepiskom kao temeljnom formom umjetničkoga kazivanja bez posredovanja, jer samo je pismo medij uspostavljanja odnosa između Ja i Drugih, nedvojbeno pripada sintezi proroštva i vidovnjaštva. Govor vizija prethodi svakoj apokaliptičkoj verziji književnosti. U slučaju Artauda posrijedi je spoj gnostičkoga shvaćanja svijeta i nadrealističke retorike povezane s ezoterijom, mistikom i magijom. Prethodnik ovog vidovnjaštva u francuskoj modernoj poeziji zacijelo je Arthur Rimbaud s njegovim mladenačkim Pismima Vidovitoga (Lettres du voyant) iz 1871. godine. Kao što je poznato, u tim se pismima nalazi onaj glasoviti iskaz o sebstvu koji je netko Drugi, o udvajanju i dvojništvu bića koja se u stvaralačkoj sinesteziji podudaraju u razlici kao pretpostavci svakog budućeg sjedinjenja. ʺKrivo je reći: Ja mislim. Trebalo bi reći: Misle me. (…) JA, to je netko drugi.ʺ (Arthur Rimbaud, ʺPismo Georgesu Izambardu, 13. svibnja 1871.ʺ, u: Djelo 2, GZH, Zagreb, 1982, str. 143. S francuskoga preveo Zvonimir Mrkonjić.) Biti vidovitim ne znači tek imati osobite spoznajno-opažajne mogućnosti uvida u bit stvari koje se zbivaju u protijeku vremena i dolaze iz vremenske dimenzije budućnosti. Vidovitost kao proročka mogućnost sagledavanja onog nadolazećega nije dana iz racionalnog temelja ljudske spoznaje. Njezina je nesvodiva bit u intuiciji. Bit intuicije, pak, proizlazi iz nadilaženja granica ukorijenjenosti u zemlju i njezine zakone. Nije nimalo začudno zbog čega se umjetnosti od davnine pripisuje ova druga i drukčija vrsta spoznaje od logičkoga uvida u stvarnost. Samo vidoviti u punom smislu zaslužuju milost spoznaje koju Leibniz određuje božanskim prerogativima intuitus praesensa. Vidjeti u budućnost odmah i neposredno, bez ikakvog posredovanja znanosti i tehnike, znači biti ʺorfički vidovnjakʺ. Kad se tako postave stvari, onda je ludilo uvijek svjesna žrtva sudbine koja vodi vidovitoga kroz život. Prethodnike je Artaud mogao lako prisvojiti i dati im auru vlastita žrtvovanja za stvar koja je tu iz vremena daleke prošlosti i koja dolazi iz budućnosti. To su Nerval, Van Gogh i Nietzsche, iako bi svakako ovdje valjalo priključiti i Hölderlina. Ludilo i vidovnjaštvo kao da su neprekoračivi horizont ove strahotne granice između svjetova božansko-ljudske igre do kraja svijeta. U pismu Anne Manson 8. rujna iz Galwaya ovo se razvija do pokušaja objašnjenja Artaudove uloge i zadaće na zemlji. On pritom jasno pokazuje da je svoja putovanja poduzeo da bi se ispunilo proroštvo. Jer bez dolaska Apokalipse nema novog doba koje će doći. Stoga spominje Meksiko i španjolske anarhiste u građanskome ratu koji upravo te 1937. godine dobiva zastrašujuće razmjere. No, ono što Artaud želi nije svedivo ni na kakav politički anarhizam jer je ovaj uvijek i jedino u težnji narcističkoga ozbiljenja ljudskoga sebstva. Potrebno je mnogo, mnogo više od toga.

ʺ…Čovjek s Istinom, Čovjek s Ljubavlju, mislim s Ljubavlju Istine.ʺ (Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, str. 42)

Završavam s navođenjem mjesta iz Artaudove prepiske iz Irske 1937. godine. Dostatno je još kazati da se na mnogim stranicama ove apokaliptičke drame njegova psiho-rastrojstva uvijek ponavljaju isti simboli ‒ od Antikrista, neljudskoga poretka svijeta, metafizičke tajne postojanja, borbe s demonima, do prezira Francuza kao nacije utonule u svoje luksuzne užitke i izvanjsku opsjednutost stvarima. Sve što je Artaud iznio u fragmentarnoj kaotičnosti svojih pisama u kojima vrlo rijetko opisuje krajolik Irske i gradove kroz koje je u posvemašnjem duhovnome neredu prolazio da bi ga zatvorili i napokon s luđačkom košuljom u Le Havreu u Francuskoj odveli u azil Rodeza, sve je to svojevrsni Shizo-križni put. A njega je sam proročki najavio u scenariju filma Osamnaest sekundi (Les dix-huit secondes) 1924-1925.

ʺBacaju se na nj. Vežu ga u luđačku košulju: odnose k luđacima. Postaje stvarno lud. Prizor čovjeka koji se bori s rešetkama. Naći ću ja središnji problem, viče, onaj na kojem svi ostali vise kao bobe na grozdu […] No, neka revolucija pomela je zatvore, azile, vrata azila se otvaraju, oslobođen je. Ti si taj mistik, viču mu, ti si Gospodar svih nas, dođi. A on ponizno reče ne. Ali oni ga dovuku. Budi kralj, rekoše mu, popni se na prijestolje. I on se drhćući popne na prijestolje […] (Navedeno prema prijevodu Marije Bašić u njezinom pogovoru knjige Antonin Artaud, Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003, str. 301-302.)

U potrazi za okultnim vratima iskona u Irskoj te fatalne 1937. godine Artaud je dovršio vlastito proroštvo i vidovnjaštvo. Događaj njegova rastrojstva bio je više od Shizo-raspada svijeta kakav se diljem Europe survao u bezdan. Apokalipsa u njegovu slučaju nije nikad bila shvaćena kao ponavljanje Knjige Otkrivenja u duhu moderne tragedije bitka. Bio je to događaj izvedbe samoga života kao egzistencijalne patnje čovjeka onkraj svih granica ovog svijeta bez mitopoetske vatre stvaranja. Bio je to događaj s kojim je ideja same umjetnosti završila u luđačkoj košulji i nikad se više nije vratila u život aposlutne slobode. Ludi Francuz zagledan u blještavilo neba ponad aranskih otoka hodao je ovom zemljom poput mjesečara i orfičkoga vidovnjaka, vječito gladan svojeg prvog i posljednjeg beskraja.