Ako postoji idealna topologija snova u mojim izmišljanjima, onda su to u tom savršenome prostoru oslikovljenosti kojim se nitko i ništa ne kreće stara španjolsko-indijanska crkvica u Novome Meksiku na ranču u klancu Chimayo i duboko zelenilo ‘banja’ u Skradinu kojim klizi barka na bijelo jedro i ne dospijeva do svojeg uklesana pristaništa. Do Chimaya i do ‘banja’ ne mogu doći, pa se u snovima uvijek iznova patim od boli u nogama i rukama i kraj sna je pravo blaženstvo.
Zar nam to ne govori kako je svaki žuđeni i doživljeni prostor ljepote i uzvišenosti zapravo nemogućnost njegova osvajanja? U Chimayu sam u napuštenoj crkvici gdje su Navahosi prije pet stodina godina u strahu od genocida primili znamenja kršćanstva vidio kacigu konkvistadora i krčag pun cvijeća koje raste uz rub pustinje. Veliko plavetnilo sumraka nosilo me je godinama kroz snove i vlastite tlapnje.
Zašto baš Chimayo? Ne zbog postkolonijalne turističke egzotike, to bi bilo uistinu odvratno poput svakog etičko-estetskoga kiča. Možda baš zbog te kacige i tog sumraka iako ih ništa ne povezuje osim mojeg doživljaja uronjenosti u krajolik nalik onome iz Wendersova filma Paris, Texas. Zašto baš skradinski ‘banj’?
Zbog toga što je to moj stvarni krajolik iz djetinjstva u sjenama divnih pinija i borova kad žvačeš iglice s češera opružen na leđima i gledaš u duboko zelenilo ovog mora što se stapa s rijekom Krkom u beskraj.
Veliko plavetnilo Chimaya i duboko zelenilo Skradina tvore paletu boja u snovima koju nije moguće dovesti u neki sustav. Boje vladaju slikarima kako je to jasno vidio Paul Klee, a ne obratno. Snovi vladaju ljudskom čežnjom za vječnošću zaustavljene ljepote i uzvišenosti.
Kad dođe ljeto, tada znam što mi je činiti. Osim što uvijek čitam Justine, prvu knjigu romaneskne tetralogije Lawrencea Durrella, Aleksandrijski kvartet i slušam poeziju Fernanda Pessoe na portugalskome u nekom video-uratku s onim veličanstvenim pogledom kroz lisabonske ‘škure’ na pučinu oceana, osjećam neku začudnu moć vedrine u zraku. Kad dođe ljeto, znam da ću se buditi izmožden od snova o Chimayu i skradinskome ‘banju’ jer ih ne mogu osvojiti nikako i nikad više.
Ali neka. Ovo oniričko sveto ponavljanje vrijedno je svakog doživljaja jednokratnosti života kao velikoga plavetnila i dubokog zelenila naše zajedničke animae mundi.
Opsjednutost suvremenosti s onim iskonskim grčkim, arhajskim, kad je svijet još bio istinski otvoren u svojoj tragičnosti i iskustvu nepokorive slobode u dijalogu s božanskim kao ljudskim likom u kipovima i sjenama na zidovima možda je samo iluzija koju je stvorila moderna poezija. Dva su pritom ključna i mjerodavna svjedoka ovog divnoga samozavaravanja da će […]
November 01, 2024
Iz paučine vlastite biblioteke i njezine utonulosti u davne dane kad su knjige imale dostojanstvo i rang najviše vrijednosti ovog odvrtjeloga vremena izranja na stol iznova veličanstvena knjiga, jedna od onih spram koje imam posebnu smjernu naklonost. Napisana je auratskim stilom čiste ljepote kazivanja o epohi iščeznuća s naslovom koji zauvijek ostaje naprosto savršen: Jesen […]
October 31, 2024