Žarko Paić

1.

Uzet ću za početak ovog fragmenta kaosa slučaj jednog od vodećih misaono-spisateljskih figura suvremenosti koji je doživio “lijepe godine”. Riječ je o znamenitome kolumbijskom književniku, nobelovcu Gabrielu Garcia Marquezu. Opisi gubitka pamćenja u njegovim književnim tekstovima uglavnom su nastali iz promatranja nekoliko članova obitelji koji su bolovali od Alzheimer-sindroma. Njegov prikaz „gubitka imena i pojma stvari“ u romanu Sto godina samoće prethodio je pojmu semantičke demencije, dok se njegovi opisi amnezije u Jeseni patrijarha i Generalu nema tko da piše mogu smatrati uistinu proročanskim. Gabriel Garcia Marquez preminuo je u svojoj kući u Mexico Cityju u dobi od 87 godina nakon što je više od deset godina živio s dijagnosticiranim oblikom teške demencije. U svojim je memoarima napisao: „Život nije ono što živimo, ​​nego ono čega se sjećamo i kako ga se sjećamo da bi ga prepričali“. Kakve li divne pohvale životu kao mitskome događaju pripovijedanja!

No, u njegovim posljednjim godinama, autor Ljubavi u doba kolere više se ničega nije mogao prisjetiti i postao je posve nedokučiv i sablasan poput svojega lika generala u Jeseni patrijarha. Ono što je u njegovu slučaju najvažnije jest onaj trenutak kad se poput bljeska u umu izgubilo sve što je do tada krasilo ovog genijalnog majstora pripovijedanja s kojim počinje i okončava tzv. magijski realizam. Navodno se to dogodilo, a gdje drugdje, negoli za pisaćim stolom, dok je smišljao rečenice za svoj posljednji roman Vidimo se u kolovozu.

2.

Zaborav ili amnezija odnosi se, dakle, na proces sjećanja koje pripada u područje psihosomatskih i refleksivnih odnosa ljudske svijesti kao samosvijesti. Bez sjećanja ne postoji mogućnost orijentacije u prostoru i vremenu. Jasno je, međutim, da je svijest u suvremenome shvaćanju ono što je „enaktivno“ ili otjelovljeno i da se pojavljuje u tjelesnome ustrojstvu ljudske egzistencije u svijetu. Živjeti ne znači vegetirati poput nesvjesnoga bića, recimo kamena, jer ako kažemo biljke već smo u problemu, budući da nove teorije o biljnome načinu postojanja u homeostazi i kibernetičkim uvjetima sinteze informacije, gena i psihosinteze pokazuju da biljke vode iznimno složen život i da imaju nesvodiv oblik svijesti koji se više ne smije evolucijski i dijalektički smatrati tzv. nižim ili primitivnim načinom protežnosti tvari u ekosustavu. Alzheimer-sindrom ili dementno stanje pacijenta pretpostavlja čovjeka koji ne može više imati suvislu orijentaciju u prostoru i vremenu jer ne može razlučiti ono što se događa „ovdje i sada“ s onim što je prošlo ili što će se možda tek dogoditi.

Filozofija se još od samoga iskona i tzv. predsokratovskih mislilaca bavila umom i unutarnjim životom ljudskoga bića, pokušavajući otkriti  dubinske strukture sebstva, svijest, mišljenje, osjećaje i  postulate moralna djelovanja. U 21. stoljeću istraživanja u području neuroznanosti, iz kojih se neurofilozofija pojavila kao disciplina filozofije u novome pluralizmu sustava i metoda, otpočelo je ispitivanje ​​mogu li se značajke uma, sebstva, opisati isključivo neurobiološkim pojmovljem, na temelju organiziranih neuronskih mreža i njihovih sinapsi ili, pak, na široj filozofijskoj osnovi u okvirima ontologije i epistemologije. Demencija ili Alzheimerova bolest označava u tom sklopu kraj procesa spore ili, pak, ubrzane povijesti pada mentalnih sposobnosti. Nakon tog presudnoga trenutka koji se pojavljuje kao jaz u shvaćanju ponajprije vremena, a tek onda prostora, nastaje prava drama ne samo za osobu koja je odjednom postala „slučaj“ u labirintu svijeta zaborava, već možda i više prava drama socijalne patnje uže obitelji i u cjelini društva u kojem prebivaju ljudi iz „zemlje mrtvih uspomena“.

3.

Polako primjećujem da se katkad ne mogu sjetiti imena i prezimena ljudi koje dugo nisam vidio, a isto vrijedi i za nazive nekih filmova i glumaca i glumica. Kad je umrla Monica Vitti, velika zvijezda talijanske kinematografije 1960ih godina i ikona onog začudnog egzistencijalnoga stila melankolične otuđenosti kakvu je uspostavio redatelj Michelangelo Antonioni u trilogiji Avantura, Noć i Pomračenje, svi su obvezno uz hommage glumici spominjali kako je desetak zadnjih godina života bila u stanju totalne demencije. Umrla je u 90. godini. Sve ovo spominjem zato jer je glavni ontologijski pojam suvremene filozofije i svijeta uopće upravo onaj koji je 1947. godine izveo Martin Heidegger u raspravi Platonov nauk o istini. Ondje je mislilac pokazao da je problem naše znanstveno-tehnički ustrojene suvremenosti zapravo jednostavan i svodi se na zaborav bitka (Vergessenheit des Seins). To znači da umjesto ontologijske razlike bitka i bića, na mjesto otvorenosti bitka kao takvoga nastupa vladavina bića u smislu njihove predmetnosti. Povlačenje bitka u „svijesti“ zbiva se ponajprije zaboravom iskonske vremenosti u kojoj prošlost više nema ekstazu ili dimenziju autentične vremenitosti, već se iz horizonta tehnički određene sadašnjosti kao bezuvjetne aktualnosti ono što je minulo proglašava zauvijek zastarjelim i nebitnim za funkcioniranje svakidašnjice. Zaborav bitka nije nikakva hermetična stvar filozofije u doba vladavine umjetne inteligencije i neuroznanosti. Naprotiv, to je pitanje ontologijsko-egzistencijalne drame ljudskoga života kao agonije trajanja jer se ono što nazivamo „životom“ u kronološko-vegetativnome smislu produljuje zaslugom medicine i boljih društveno–ekonomskih uvjeta tzv. materijalne civilizacije na globalnoi razini. Ali, baš zato, starenje tijela pogađa zastarijevanje misaonoga dispozitiva ili aparata “sjećanja“.

Rekao sam već to mnogo puta. Sjećanje je proces nesvjesne simbolizacije ljudske egzistencije i gotovo je izvan kontrole, kako su to ponajbolje pokazali u književnosti Marcel Proust u romanu U traganju za izgubljenim vremenom te već spomenuti Gabriel Garcia Marquez u nekoliko svojih nezaboravnih djela. Iako se pojam zaborav bitka danas u filozofiji čini nekima možda mitopoetizacijom bližoj umjetnosti negoli filozofiji, ne može se poreći da je izraz savršeno pogođen za ono što je glavni problem i ujedno pitanje egzistencijalnoga događaja življenja u doba fragmenata kaosa. Sjećanje prestaje biti ljudskim činom memoriranja događaja onda kad se singularni oblik ljudske svijesti „kolektivizira“ u arhiviranju povijesti i u vizualizaciji povijesti postaje historija kao postmemorija. To je trenutak kad tehnosfera kao umjetno pamćenje uz pomoć strojeva mišljenja (AI kao megamemorija) preuzima u svoje pojmovno-kategorijalne datoteke algoritamski stvorene informacije o životu i svijetu kao totalitetu. Pamćenje tada nadilazi pojedinačno sjećanje i postaje apstraktno-konkretni stroj koji isključuje mogućnost zaborava bitka i namjesto toga sve postaje univerzalnom postmemorijom.

Ne postoji druga mogućnost protiv „zaborava bitka“ negoli svojevrsna psiho-farmakologija tehnosfere koja usporava procese „starenja mozga“ i još k tome uvodi u igru ono što je Edmund Husserl nazivao tercijarnom retencijom. Zadržavanje sjećanja uz pomoć pametnih lijekova jedina je „terapija“ koja može zastarjeloga čovjeka održati u stanju sjećanja-pamćenja stvari, pojava i onog što je za bit čovjeka najvažnije u svakodnevnoj komunikaciji, a to je jezik kao sklop govorenja i pisanja. Prvo što zaboravljamo nije ono vidljivo, nego ono što pripada semantičkoj demenciji: to su riječi-kao-značenja povezana uz prostor i vrijeme kazivanja. Da, jezik nas je okovao još u doba kad su visoki primati hodali Zemljom na stražnjim nogama i krikovima se sporazumijevali u svijetu kao iskonskoj divljini.

4.

Kaže Jorge Luis Borges u pripovijesti Besmrtnik nešto besmrtno. Naime, kad se približava taj sudbonosni čas iščeznuća sjećanja na povijest vlastita beščašća ili herojstva, kako god bilo, ostaju samo riječi a ne slike. Te riječi su prazne i bez značenja i to je ono najčudovišnije. Poput slike bez svijeta, tako i jezik bez smisla kazivanja i njegovih autentičnih namjesnika postaje golo ništa.

Nema mi druge negoli završiti ovaj drugi fragment kaosa s veličanstvenim stihom iz pjesništva onog tko je nadahnuo mislioca „zaborava bitka“.

Friedrich Hölderlin u elegiji Mnemozina to iskazuje ovako i tome se više ništa ne može ni dodati ni oduzeti.

Znamen smo, bez značenja,

                           Bez boli smo i jezik

                           Gotovo izgubismo u tuđini.