Žarko Paić

1.

Dragi moji „supercivilizirani“ slušatelji ove oniričko-egzistencijalne Academie virtualis, danas ćemo zajednički pokušati promisliti možda i temeljni „fenomen“ naše suvremenosti u doba tehnosfere kojim su se bavili na „ontologijski“ način i Martin Heidegger i Günther Anders, i Jan Patočka i Constantin Noica. To je pitanje koje sve muči i čini se da nitko ne nudi zadovoljavajući odgovor. Kad kažem odgovor onda to ne znači puku afirmaciju logičkoga suda u smislu zaključka na temelju važećih premisa. Odgovor označava ujedno pronalazak rješenja, a rješenje omogućuje i promjenu u oblikovanju stvarnosti kao rezultata ljudskoga mišljenja. Svaki logičko-povijesni iskaz o predmetu kojim se mišljenje bavi nije ništa neljudsko i izvan egzistencijalne ljudske otvorenosti spram smisla bitka. Naprotiv, odgovori na neka fundamentalna pitanja koja čovjeka pogađaju tako da ga i neizmjerno tište, čine ga nemirnim i zdvojnim, istodobno otvaraju i mogućnosti/izgleda prevladavanja tzv. bezizgledne situacije s kojom se nije moguće pomiriti a da nas to ne dovodi do čudovišnoga stanja tjeskobe i ravnodušnosti.

Pitanje kojim ćemo se, dakle, baviti u ovome predavanju formulirao je iznimno jednostavno i stoga nadahnjujuće rumunjski filozof Constantin Noica u raspravi „Pravilo, iznimka i rađanje kultura“ u knjizi O dostojanstvu Europe (Disput, Zagreb, 2023. S rumunjskoga preveo Goran Čolakhodžić). Usput, ta je knjiga izašla na njemačkome jeziku u Bukureštu 1988. godine, pod nazivom De dignitate Europae, samo godinu dana od znamenite posljednje građanske revolucije 1989. godine u svijetu koja je od svih istočnoeuropskih država bila po radikalnosti izvedbe upravo gotovo paradigmatska u Rumunjskoj. Sjećamo se prizora krvavih uličnih borbi protiv diktatorskoga režima Causescua. Noica je bio ikona disidentskoga pokreta protiv despotizma ovog sustava realnoga socijalizma, zatvaran i prognan zbog svojih liberalno-demokratskih stavova, a sve to jasno je i mnogo prije 1989. godine svjedočio njegov životni prijatelj Emil Cioran u svojim tekstovima o dvije Europe, onoj zapadnoj i onoj istočnoj. No, uvjetno govoreći, ovaj politički problem s etičkim i kulturalnim konzekvencijama nije ono što je ovdje u prvome planu. Umjesto toga, zanima nas kako dati odgovor na pitanje zašto se „čovjek smješta u stanje istovremene supercivilizacije i totemističke supkulture“, odnosno zašto je „postao vrhunski rafiniran i (iznova) vrhunski primitivan“? (str. 13-14)

2.

Logika koju Noica implicitno pretpostavlja nije logika kontradikcije koja se označava kjerkegorovski suprotnošću i uvijek u posljednjim konzekvencijama upućuje na neki oblik maniheizma: ili-ili. Kierkegaard je bio prvi „egzistencijalistički“ kritičar Hegelove spekulativne dijalektike koja je u svojim bitnim aspektima mišljenje povijesnoga „napretka“ i „razvitka“ svjetskoga duha od stanja njegove „primitivne“ neposrednosti do stanja realizirane „posredujuće neposrednosti“ apsolutne znanosti ili, rečeno jezikom Noice, supercivilizacije. Očito je, naime, da ovaj hiper-pojam upućuje na vladavinu apsoluta u formi znanstveno-tehnologijskoga mišljenja. Ono što „napreduje“ i „razvija“ se ne može biti ništa drugo negoli svijest kao samosvijest u formi realiziranoga duha koji sintetizira ono neljudsko i ljudsko kao razvijeni sklop supstancije-subjekta. Otuda tzv. supercivilizacija ne može biti ništa drugo negoli tehnologijski megastroj u kojem čovjek ozbiljuje sve svoje potencijalnosti kao ono biće koje od Aristotela nazivamo animal rationale. Kad Kierkegaard u nazivu svojeg temeljnoga „ontologijskoga“ djela iskazuje temeljni problem ljudske egzistencije „manihejski“, dakle ili-ili, onda su u igri ponajprije etičko-religiozni momenti ozbiljenja njegova smisla, a ne estetska lagodnost i sfera užitka.

          Kierkegaard istražuje egzistencijalna pitanja o ljubavi i smrti, ali i o izboru između strasti i racionalizma: “Učini to ili ne učini, požalit ćeš za oboje” njegov je moto. U svjetlu višestrukih mogućnosti i fragmentiranih percepcija 21. stoljeća, ove misli danas odjekuju snažnije nego što je filozof ikada zamišljao. U svojem glavnome djelu Ili-Ili Kierkegaard razlikuje dvije osobnosti i njihove različite predanosti životu: “esteta” (A) i “etičara” (B). Estet je zabavni hedonist koji intuitivno bira svojim osjetilima i pristupa životu na erotičniji, razigraniji i zavodljiviji način. Etičar, s druge strane, bira svoj životni cilj prema jasno definiranim idejama. Za njega su etička uvjerenja, obrazovanje, politička predanost i konvencije ključni. Refleksivan i racionalan stav prema životu važan je za njegovo djelovanje. U svom djelu Kierkegaard pokazuje koja su promišljanja i iskustva bitna da bi se pojedinac sam približio istini. U tom smislu, istinu shvaća kao nešto što svatko može otkriti. Po njegovom mišljenju, svaka se osoba tijekom života suočava s egzistencijalnim pitanjima i počinje tražiti istinske vrijednosti na temelju kojih donosi egzistencijalne odluke. (v. Žarko Paić, Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu, Matica hrvatska, Zagreb, 2017. Prir. Damir Barbarić)

No, nije samo Kierkegaard onaj koji suprotstavlja životu kakav se vodi u realnome kapitalizmu kao društvenome sustavu obezboženja i svođenja egzistencije na ono isprazno i puko materijalno etiku odlučnosti i religiozni put spram istovjetnosti čovjeka i Krista u njegovu zahtjevu za plemenitošću ljubavi i pravednosti naspram otuđenih odnosa između čovjeka i društva kao pervertiranoga označitelja moderne subjektivnosti. Isto, ali izrazito radikalno u smislu revolucionarnoga obrata Hegelove tzv. konstruktivne dijalektike uspostavlja i Marx svojom kritikom kapitalizma kao pervertirane ideologije „napretka“ i „razvitka“ modernoga društva koja označava formalnu, a ne stvarnu realizaciju ideja slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti čovjeka. Borbeni poklič na njegovim misaonim tragovima može se pronaći i u nazivu jedne teorijske skupine francuskih intelektualaca od 1949.-1965. godine (Axelos, Castoriadis, Lefort) ꟷ „Socijalizam ili barbarstvo“.

Kao pitanje, tako glasi spis Rose Luxemburg, kojeg je napisala 1915. godine u zatvoru, „Socijalizam ili barbarstvo?“, ima imperativni karakter zagovora onog društvenoga sustava koji u ideji označava višu razinu onog što sam Hegel naziva pojmom ukidanja/prevladavanja „niže“ razine u povijesnome procesu dijalektičkoga „napretka“ i „razvitka“. No, jasno je da se uvijek radi o „višoj“ razini gibanja samosvijesti koja se objektivira u ideji onog što Noica naziva supercivilizacijom. Ili-ili, dakle, nije religiozni maniheizam na „višoj“ razini sekulariziranoga načina artikulacije društva i države (objektivnoga duha u Hegela). Onda bismo mirne duše mogli kazati da je ono što upravo i Kierkegaard i Marx kritički izlažu u svojim djelima baš nasljeđe zapadnjačke metafizike u Hegelovoj „teodiceji racionalizma“. Jer, Noica supercivilizacijom ne označava samo objekte apsolutne vladavine nadmoćne tehnologije kojom je Zapad ovladao svijetom i koja se u 21. stoljeću kao tehnosfera premješta u svojoj planetarno-globalnoj moći u imperijalni prostor djelovanja Kine. Ono što je nadasve intrigantno jest da je čovjek koji utjelovljuje atribute supercivilizacije „postao vrhunski rafiniran i (iznova) vrhunski primitivan“.

Kako i zašto?

3.

Postoje dva shvaćanja zapadnjačke povijesti koja je uvijek i povijest mišljenja kroz ono što je Europi podarilo, rekao bi Noica, njezino „dostojanstvo“. To je, naravno, filozofija bez koje ne postoji nikakva mogućnost razumijevanja ni biti čovjeka niti smisla bitka uopće. Prvo je ono što od Aristotela nazivamo metafizičkim shvaćanjem i njegovo je bitno određenje u dvojnosti uma i tijela, u razlikovanju između onostranoga i ovostranoga, forme i materije. Drugo se, pak, uspostavlja kao znanstveni diskurs objašnjenja svijeta polazeći od svođenja mišljenja na eksperimentalnu logiku pragmatike znanja u realizaciji uma kao sinteze teorije, prakse i proizvodnje. Metafizika počiva na razdvajanju svjetova i njezina je bit u onome što Heidegger naziva onto-teologijom, dok znanost pretpostavlja ideju bezuvjetnoga „napretka“ i „razvitka“ ljudske spoznaje u istraživanju zagonetke objekta X. 

Zapad je, dakle, izvorište i nastanak ova dva korelativna i ujedno bitno različita shvaćanja smisla bitka. Da bi se razumjelo kako i zašto dolazi do toga da je logika supercivilizacije ona koja umjesto uobičajene povijesne logike zasnovane na „konstruktivnoj“ (Hegel) ili „destruktivnoj“ dijalektici (Marx) počiva ne na ili-ili, ili A ili B, ili bezuvjetni i ireverzibilni „napredak“ i „razvitak“ ili bezuvjetni i reverzibilni „nazadak“ i „nerazvijenost“, već na i-i, i jedno i drugo, i A i B, i čovjek koji postaje „vrhunski rafiniran „ i ujedno „vrhunski primitivan“, treba pokazati kako i zašto oba shvaćanja zapadnjačke povijesti, onaj metafizički i onaj znanstveni, gube svoje temeljne razloge opstojnosti i postaju nešto posve treće. Kako slavni skolastički logički pojam isključenja trećega u ovoj dijalektici („tertium non datur“) biva i sam isključen i na njegovo mjesto nastupa tzv. transklasična logika kibernetike koja upravo zahtijeva vladavinu Trećega u iskazu „tertium datur“. Sve to po mojem sudu iznimno rafinirane analize „dostojanstva Europe“ izvan faustovskoga modela Spenglerove Propasti Zapada u knjizi Constantina Noice ne uspijevaju dohvatiti u samoj biti povijesno-epohalne promjene. Ali, katkad je dobro i postaviti stvari u pravi duhovni kontekst koje izaziva fundamentalno pitanje o korelaciji i međusobnoj uvjetovanosti jednoga s drugime, naime supercivilizacije i primitivizma negoli očekivati unaprijed zadovoljavajući odgovor na ovo pitanje.

Problem je što Noica polazi od ideje da je Europa, koja za njega nije ona kanonizirana zapadnjačka povijest filozofije od Heraklita do Hegela kao jedinstveni monolit jedne linearne i organski shvaćene kulture, već „sintetsko jedinstvo“ svega što je otpočelo 325. godine na Nicejskome saboru u smislu integracije kaosa i reda, te uvođenja onoga što je postalo bizantskim nasljeđem, ono što pripada Istoku kao njezin mistični Drugi, ništa drugo negoli duhovni bitak kao ono najbolje uopće u čitavoj povijesti stvaranja upravo te i takve supercivilizacije. (str. 64-66) Ako se tako pristupi pokušaju odgovora na pitanje koje je Noica izvrsno postavio, onda se mora kazati da je hipostaziranje europske kulture i njezina dostojanstva već postalo problematično ne sa Spenglerom, već s njegovim misaonim prethodnikom kao što je to Friedrich Nietzsche. Njegov sud o mogućnosti integracije onog barbarskoga koje definiciju čovjeka kao animal rationale ne baca u duboki bezdan ništavila, već ga izolira i prebacuje iz područja čiste pragmatike tehničkoga znanja u područje onog što pripada ljudskome-suviše-ljudskome polazeći od strasti i dioniske tjelesnosti otvorio je drukčije mogućnosti kritike modernosti od one Kierkegaarda i Marxa. I doista, mi i nadalje iz posve bizarnoga razloga „vjerujemo“ u determinističku mantru Webera kako je modernost proces racionaliziranja i preobrazbe „začaravanja“ (mistike i religije) u „raščaravanje“ (znanost i tehnologija). No, Nietzsche je svojom „estetskom fiziologijom“, svojim prezirom „ropskoga morala“ i kršćanstva kao „platonizma za narod“ prvi pokazao kako se čitav zapadnjački, rekao bi Noica, „kulturni model“ uopće ne može svesti na ovu dijalektiku „napretka“ i „razvitka“. Umjesto ovog mitsko-pozitivističkoga racionalizma, sve se odvija onako kako mislim da je izvedeno u mišljenju tehnosfere. (v. Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 1: Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.)

Kibernetika koja počiva na pragmatici znanja i transklasičnoj logici inetgracije organskoga u artificijelno, koja se autopoietički događa kroz trijadu mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije nije metafizičko mišljenje, već njegova realizacija u informacijskome kaosu umjetnoga života. Logika koja vodi tehnosferu zahtijeva najvišu razinu stalnoga „napretka“ i „razvitka“ umjetne inteligencije u spoju s umjetnom intuicijom. To više nije u nadležnosti „rafiniranoga čovjeka“ kao „subjekta“ i „supstancije“ supercivilizacije, već u kodiranome sustavu djelovanja onoga što nadilazi ljudski um tako da ga pretvara u homo kybernetesa. Kad sve funkcionira u svojem „napretku“ i „razvitku“ gotovo besprijekorno, a AI kao generativna struktura novoga mišljenja uči na vlastitim greškama i ubrzano krči put spram tehnološke singularnosti, onda je ova transklasična logika stvar mišljenja neljudskoga, a ne čovjeka. Toj logici se ne može ništa suprotstaviti što ima značajke agona i tymosa, borbenosti i „divlje duše“ te sušte taštine i volje za moć kao želje za priznanjem bezuvjetnoga sebstva čovjeka kao životinje koja se ispražnjava u trojstvu igre, rata i seksualnosti. Za to područje vrijedi samo ona „logika“ koja, paradoksalno, još čovjeka čini „čovjekom“ kao bićem egzistencijalne slobode i užitka u kaosu, svega onog što su Grci u svojim tragedijama podarili onome što preostaje od „divlje životinje“ u ljudskoj formi stvaralačko-razaralačke samosvijesti.

„Vrhunski primitivizam“ kao realizacija ove druge, nesvodive animalno-ljudske „logike preživljavanja“ postaje mnogo više od „totemističke supkulture“. U srazu s „napretkom“ i „razvitkom“ tehnosfere koja ulazi u ljudsku psiho-socijalno-kulturalnu sublimnost iskazanu djelima i događajima umjetnosti koja bezizgledno nastoji pronaći izglede prevladavanja svoje dehumanizacije, kako je to još prije stotinu godina pokazao Ortega y Gasset u svojim ogledima o masi, moći i tehnici što obuzimaju „duh vremena“, nastaje ono što je, paradoksalno, zapravo i očekivano. Reći ću to obratom poznate Freudove formule psihoanalize kao nastavka sokratizma drugim sredstvima: „Wo Ich war, sol Es werden.“ Kad se tehnosfera pojavljuje kao supercivilizacija, a čovjek u revoltu spram svoje neizbježne sudbine preobrazbe u „suvišnoga čovjeka“ mahnito traži svoje novo „ja“ u „onome“ što je primordijalnije od njegova „jastva“, što je u području „krvi i tla“, „podzemlja“ i „nagonske strukture života“, onda je sve dopušteno i sve smjera totalnoj heterogenezi organiziranoga barbarstva u području hegelovski kazano objektivnoga duha (obitelji-društva-države).Okrutnost u narcističkoj kulturi spektakla raste srazmjerno „napretku“ i „razvitku“ društvenih mreža tehnosfere.

Logika je tehnosfere ireverzibilna tehnološka singularnost kao telos ove post-povijesti, a „logika“ je preostatka ljudskoga-suviše-neljudskoga u agonalno-timotskome „povratku korijenima“. Nema nikakve kontradikcije više! Jer mi ne živimo u doba maniheizma povijesti s logikom ili-ili, već u doba prožimanja i umrežavanja supercivilizacije i primitivizma kao univerzalnog „kulturnoga modela“. Noicin je misaoni poduhvat ostao stoga u okrilju jednog rafiniranoga „kulturalizma“ onkraj Spenglera i faustovske filozofije povijesti. Pitanje koje je postavio izmaklo je njegovoj sklonosti „hipostaziranja“ europske dostojanstvenosti mišljenja iz jednostavnog razloga što supercivilizacija obuhvaća ujedno i mišljenje kao metafiziku i mišljenje kao znanost i ostavlja čovjeka u njegovoj egzistencijalnoj otvorenosti suočenog s novim modelom nihilizma kojeg više nitko ne može ukrotiti tek tako, pa ni ta slavna „europska kultura“ bez koje bismo bili prepušteni samo kaosu i njegovoj trajnoj vladavini.

Najbolju definiciju kulture dao je Hermann Broch baveći se užasom Auschwitza. Rekao je: kultura je simboličko prevladavanje smrti.

Samo to.