Žarko Paić

1.

Sigurno se pitate, dragi moji slušatelji ove virtualne Akademije koja nema ni svoj prostor u realnome svijetu vladavine onog što je još grčko-francuski neomarksistički filozof i ekonomist popularan 1960ih godina Cornelius Castoriadis zvao imaginarnom institucijom društva, a vrijeme joj ide na ruku jer je u svojoj virtualnoj aktualizaciji ono koje proizlazi iz vječnosti kao trajanja beskonačnoga procesa stalne promjene što se bitno suprotstavlja shvaćanju vremena u bitkovno-povijesnome mišljenju Martina Heideggera, kakvi su uopće mogući „svjetonazorni“ stavovi singularnoga pojedinca (ovo je Kierkegaardov izraz za nesvodivost egzistencijalne slobode čovjeka, a ne eufemizam ili tautologija sa stajališta formalne logike) spram moći tehnosfere. Ima li zbiljske alternative njezinoj apsolutnoj vladavini ovim svijetom suvremenosti a da to nije povratak u špilje, razaranje svih modela „napretka“ i „razvitka“ čovječanstva u okviru pojmovno-kategorijalnoga sklopa zapadnjačke civilizacije koji su, a to je naprosto neporecivo, postali uvjetom mogućnosti globalno-planetarnoga puta spram tehnološke singularnosti, dok su sve razlike tzv. kultura u smislu religioznih shvaćanja (monoteizam i politeizam), političkih razlika u provedbi demokracije i njezinu odbacivanju (liberalizam, autokracija, despotizam), te pristupa drugome čovjeku u njegovoj autonomnosti „usisane“ u nešto što bismo samo uvjetno mogli nazvati na tragu filozofa Hansa Jonasa bioetičkom odgovornošću čovjeka spram novoga svijeta života (Umwelt) kojeg bitno određuju postulati i principi tehnologiziranja života?

          Kad sam se tako iscrpljujuće i do dosade onog istoga u razlikama počeo intenzivno baviti svim aspektima koje dodiruje pojam tehnosfere i svim dalekosežnim posljedicama njezina utjecaja i djelovanja u smislu kibernetičkoga sklopa sustava i okoline, bilo mi je bjelodano da će ovaj totalni „apsolutizam“ sveze mišljenja i njegova objekta X kroz sintezu racionalnosti i intuicije biti zapravo posvemašnja refleksivno-spekulativna tautologija autopoiesisa koja nadilazi ne samo sve „već viđeno“ jer sve to dovodi procesom transdukcije ideja u ono što se još metafizički naziva poljem empirije i pragmatičkoga učinka kojim sve što jest postaje umreženi proces sintetičke proizvodnje „umjetnoga života“ (A–life). Ja, kao singularni pojedinac, autor petoknjižja Tehnosfera, a to možete čitati ako pitate bilo koji ChatGPT bez da traćite dragocjeno vrijeme na čitanje „mojih“ knjiga, nisam u nekom taoističko-budističkome smislu samo kap vode na dlanu i poput mrava u gradnji mravinjaka, kako to pjeva veliki Tin Ujević, posve nevažan da bi ovaj svijet u svojoj nužnosti i slučaju na višoj razini sinteze i nadalje postojao.

Ono što je „moje“ u čitavome projektu mišljenja tehnosfere uzmimo da je stvaralački „izum“ ne onoga što već postoji u knjigama i strojevima, misaonim sustavima i dispozitivima života u složenim društvima post-industrijskoga doba informacijskoga kaosa, već onoga čega nema u misaonoj artikulaciji svijeta kojemu ova konceptualna „post-digitalna ontologija“ podaruje njegovo univerzalno značenje, ne i smisao, jer to je riječ koju je mogao rabiti s najvećim dostojanstvom mišljenja samo Martin Heidegger u sintagmi „smisao bitka“ (Sinn des Seins). Dakle, „ja“ sam kao i svi „vi“ ili „mi“ kao „oni“ posve određen i posve pogođen, ne i ugođen jer bi to bilo skaradno, svim uzrocima i posljedicama koje tehnosfera kao „novi apsolut“ onkraj Hegelova apsolutnoga duha proizvodi u svakodnevnome životu i to kroz tzv. glokalni poredak njezina djelovanja koje ima i „pozitivnu“ i „negativnu“ moć obuzimanja i oduzimanja naše čovječnosti koja se u vidu „humanizma“ nastoji neprestano braniti pred bezuvjetnim „napretkom“ i „razvitkom“ onoga što je čista tautologija grčkoga pojma téchne.

Vidjeli ste da tehnosfera nije samo objekt X koji je proizvod ljudskoga mišljenja i stoga ima karakter „stroja“ ili „mašine“ (aparata i dispozitiva) kojeg nazivamo tijekom njegove povijesti baš onako kako je to Heidegger u svojim predavanjima o pojmu informacije nazivao, naime „računskim strojem“ ili „strojem mišljenja“. Ako mu pridajemo danas primjereniji iskaz kao što je to kognitivni stroj, a to ne znači ništa „umnije“, već složenije jer jezik je s vremenom kao pragmatički alat tehnosfere postao tehnologiziran i posve neljudski jer se gubi iz njegove poetske biti sve ono ljudsko i prirodno i postaje artificijelno i čudovišno ne-organsko, to ne znači ništa drugo negoli tautologiju: stroj mišljenja „misli“, ali način kako to on čini nije samo kopija ljudskoga mišljenja, već i drugačije mišljenje koje nužno mora biti iz dana u dan naprosto učinkovitije u smislu trijade koja čini „bit“ tehnosfere: (1) računanja, (2) planiranja, (3) konstrukcije.

Iz ovog je razvidno da mišljenje tehnosfere pretpostavlja kibernetiku kao realizaciju metafizike ne u „ljudskome mozgu“, već u „umjetnome mozgu“. Zašto ovo ponavljam što je već rečeno na ovome blogu zvanom Kaos već gotovo uskoro pa dvije godine bez prestanka, ali sa stalno novim varijacijama i inovacijama u nečemu što Deleuze naziva ponavljanjem kao stvaralačkim simulakrumom? Zbog toga što je najteži ne više „ontologijski“, pa čak ni „epistemologijski“, a najmanje „etičko-politički“ problem razračunavanja s tehnosferom upravo egzistencijalni problem slobode ljudske singularnosti. Koje su mogućnosti te i takve slobode ako je uopće ima i kakvi su mogući odnosi „razračunavanja“ spram moći tehnosfere? 

          Smatram da postoje samo tri mogućnosti koje su nam preostale u tom odnosu i da su one otvorenost i zatvorenost ljudskoga mišljenja i življenja u ovoj fascinantnoj suvremenosti. To su opuštenost, fatalizam i pragmatizam. No, samo je ova prva autentičnost pristupa biti ove ontologijsko-egzistencijalne nelagode jer su i fatalizam kao drugi oblik tehno-determinizma i pragmatizam kao prihvaćanje mišljenja koje pluralno pretpostavlja samo druge i drukčije „alate“ spoznaje i znanja za svladavanje svijeta kao slučaja s pomoću mišljenja kao instrumenta/funkcije/pragmatike znanja već uvijek sredstva tehno-ontologike i tehno-epistemologike. U različitim modusima odvijaju se u teorijskim artikulacijama onoga što se „danas“ nudi u okviru tzv. posthumanih studija i studija iz područja filozofije tehnoznanosti (primjerice studije Gilberta Simondona, Nicka Bostroma, Yuka Huija i drugih).

2.

Uobičajeno je tvrditi da je Heidegger atomsku fiziku smatrao paradigmom promjene u shvaćanju pojma teorije od antičkoga, modernoga do suvremenoga doba. U Provansalskim seminarima 1969. godine izričito tvrdi da iz atomske fizike proizlazi razumijevanje današnje teorije znanosti. Na temelju toga se razvijaju biofizika i biokemija. Spajanjem prirode i života u tehničkome značenju stvaranja novoga kao rascijepa u samoj jezgri bitka nastaje sfera neljudskoga. Život prelazi u formu tehničke reprodukcije stvari. Na taj se način kibernetika kao univerzalna znanost kraja metafizike očituje ostvarenom biti tehnike. Naime, kada moderne znanosti određuje eksperiment i metoda, mjerljivost veličina, kvantifikacija i neprestano uvećanje bitka, teorija prelazi u eksperimentalnu znanost o stvaranju (novoga) života iz same biti tehnike. Heidegger misli da je postav (Gestell) fundamentalni usud zapadnjačke metafizike. Od novoga vijeka iz tehnike se konstruira znanstveni način mišljenja. Eksperiment i metoda istraživanja bitka u formi promjene strukture života uopće povezuju znanost i tehniku. Iz toga je jedino nužno da se život više ne shvaća darom i nužnošću prirodne reprodukcije, nego projektom i kontingencijom na sebe postavljenoga subjekta stvaranja. (Vidi o tome: Karl-Heinz Volkmann-Schluck, Die Philosophie Martin Heideggers: Eine Einführung in sein Denken, Königshausen & Neumann, 1996. str. 103-106.)

„Sve to vodi do postavke Maxa Plancka o bitku: ‘Zbiljsko jest ono što se može mjeriti.’ Smisao bitka je, dakle, mjerljivost, s kojom se ne uspostavlja tek ono ‘koliko’, nego naposljetku sâmo uvećavanje i ovladavanje bićem kao predmetom koje služi. To se nalazi već u Galilejevu mišljenju, a ono čak prethodi ‘Raspravi o metodi’. Otpočinjemo uviđati ne koliko je tehnika zasnovana na fizici, nego, naprotiv, da fizika proizlazi iz biti tehnike.“ (Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt am Main. 1977. str. 93.)

Onto-teologijsko podrijetlo metafizike dovršava se u onome što Heidegger naziva postavom (Gestell). Iz citata sa seminara u Provansi možemo jasno vidjeti posljedice transformacije mišljenja o prirodi. Bitak postaje kvantifikacija i mjerenje bića i stoga u cijelosti znanstveno-tehnički konstruiran svijet potire u zaleđe tzv. izvornu tajnu prirode koja je podarivala metafizici njezinu mistiku. Bit tehnike, dakle, počiva u postavu. S tim pojmom nestaje filozofija kao mišljenje bitka i vremena. Znanost u svojoj „biti“ odsada postaje kibernetika kao opća metateorija postavljenosti „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka. Nestanak filozofije ne treba shvatiti udesom mišljenja. Ne iščezava filozofija kao forma mišljenja u smislu njezina faktičkoga kraja. Glavni problem Heideggerova puta mišljenja bilo je razračunavanje s Hegelovom idejom apsolutne znanosti duha. Bitak na kraju postaje čista ideja u svojoj znanstvenosti. Otuda čitava povijest metafizike ima značajke realiziranoga nihilizma.

Suvremeno doba pokušava se suočiti  s problemom kako ta forma u kojoj filozofija djeluje i nakon njezina ozbiljenja u kibernetici još može biti odlučnom za nadolazeći događaj druge povijesti. Nije li to aporetično u samoj ideji početka i kraja filozofije? Heidegger, dakako, pretpostavlja Hegelovu misao o apsolutnome duhu. U njemu se dovršavaju filozofija, religija i umjetnost. Apsolutna filozofija, religija i umjetnost za Hegela predstavljaju likove apsolutnoga duha. Metafizika u tom okviru postaje događaj apsoluta. Sinteza povijesti i vječnosti, bitka i Boga, događa se kao apsolutnost povijesti. Prebolijevanje metafizike, prema tome, nije dijalektički način mišljenja dokidanja i prevladavanja u nečem višem što nužno dolazi uvijek aposteriorno. Nasuprot dijalektike, Heideggerovo mišljenje jest čuvanje i dopuštanje bitku da povijesno-epohalno prebiva u događaju bez moći negacije. Umjesto gradnje i razgradnje, utemeljenja i rastemeljenja, ovo mišljenje „pozitivno“ misli bitak u njegovu povijesnome poslanstvu kao udesu (Geschick) slobode i kontingencije.

Heidegger je mišljenjem postava kao biti tehnike konačno napustio metafizičko razumijevanje povijesti i otuda tradicionalnu ontologiju. Informacija koja omogućuje komunikaciju nije tek nova riječ kibernetike za stare pojmove metafizike. Ovdje se ulazi u prostor-vrijeme čudovišnoga dokidanja relacijskih struktura na temelju uzročnosti i svrhovitosti. Ako su odnosi bili povijesno određeni vertikalnim zasnivanjem središnje strukture (Boga, ideje, supstancije, subjekta), kako bi to rekao Derrida, tada je bjelodano da s kibernetikom nestaje mogućnost božanske providnosti i povijesnoga samoodređenja. Pojam kontrole procesa razmjene informacija zamjenjuje vjeru u Posljednji sud. Sklop koji nastaje s postavom omogućuje prelazak iz jednoga stanja u drugo. Iz informacije se prelazi u transformaciju, iz „biti“ događaja u posthumano stanje umjetnoga života (A-life). Bit se tehnike pokazuje danas kao informacijsko-komunikacijski postav tehnologije u značenju moći, aparata i vladavine nad prirodom i svijetom uopće. Tehnika u tehnologičkome sklopu djeluje, dakle, onako kao što jezik djeluje u svijetu apsolutne komunikacije. Jezik čini uvjet mogućnosti interakcije. Isto tako on je i sredstvo-svrha nove tehničke interaktivnosti. (v. Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 2: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.)

          U čemu je Heideggerov bitan prilog raspravi o dosezima i granicama shvaćanja života u kibernetici kao dovršenoj metafizici? Ponajprije, on je jasno ukazao da klasični pojmovi fizike kao paradigmatske znanosti o prirodi poput energije, mase i brzine zamjenjuju pojmovi biogenetike kao što su informacija s njezinim tijekom koja posjeduje moć genetske strukture organizma. Genetski kôd informacije povezuje, dakle, uvjetno rečeno novu ontologiju s novom epistemologijom, bitak i svijest. Nastanak novoga nije više reprodukcija vječne prirode i nepromjenljivoga bitka, nego spajanje i cijepanje jezgre ili matične stanice s drugim živim organizmom. Biologija postaje paradigmatska znanost posthumanizma. To znači da se čovjek kao i sva druga bića nužno pojavljuje „slučajem“ rekombinacije živoga i neživoga, uma i stroja u tehno-znanstvenoj konstrukciji sintetskoga načina stvaranja života.

          U predavanju naslovljenom Opuštenost (Gelassenheit) iz 1955. godine Heidegger je citirao američkoga kemičara Stanleya kako dolazi vrijeme kada će život biti u rukama kemičara koji će biti u stanju sintetizirati i promijeniti supstanciju života svojom voljom.Nije potrebno posebno isticati kako je to već postalo zbiljom. Tehno-znanosti se više ne bave starom dobrom prirodom. One konstruiraju umjetnu prirodu, a život sintetiziraju spajanjem različitih „supstancija“. No, kada se sve rečeno sažme, preostaje pitanje: je li kibernetika kao uvjet mogućnosti preobrazbe bitka-Boga-svijeta-čovjeka u sklop tehno-znanstvene prakse sustava i okoline živoga-neživoga tek posljednja riječ zaborava bitka i otuđenja čovjeka? Ili s njom tek ulazimo u otvorenost druge povijesti? (Martin Heidegger, Gelassenheit, Klett-Cotta, Stuttgart, 2012. 15. izd., str. 52. Vidi o tome: Miguel de Beistegui, The New Heidegger, Continuum, London – New York, 2005., str. 107. )

Gelassenheit, općenito prevodimo kao „opuštenost“, ključna je riječ Heideggerove kasnije misli. Doista, ona imenuje ništa manje od temeljne usklađenosti (Grundstimmung) kojom se, kako kaže, ljudska bića trebaju autentično odnositi prema drugim bićima i prema samome bitku. To je u suprotnosti s temeljnom usklađenošću – ili bolje rečeno neusklađenošću – volje. U moderno doba, ljudsko biće je u biti voljno; volja je, prema Heideggeru, povijesno određenje biti modernoga čovječanstva. Zapravo, on tvrdi da se u epohama modernosti bitak bića kao takvog razotkriva – iako u obliku ekstremnoga samoskrivanja, pa čak i napuštanja – kao „volja za moć“ i u konačnici kao tehnološka „volja za voljom“.

Promišljenim razmišljanjem o toj povijesnoj određenosti bitka i ljudskoga bića kao volje, Heidegger iščekuje i pokušava se pripremiti za preokret u povijesti bitka i odgovarajući preokret u biti čovječanstva. Ključno je imati na umu da ovaj zaokret od volje prema Gelassenheitu ne bi uključivao puko preokretanje unutar onoga što Heidegger naziva „domenom volje“, zaokret, na primjer, od voljnoga tvrđenja prema pasivnoj podložnosti. Naprotiv, Heideggerova misao poziva na oslobađanje od cijelog ovog područja volje i skok u područje nevoljnog prepuštanja-bitku koje je drugačije od i voljne aktivnosti i pasivnosti bez volje. Gelassenheit je, dakle, i „oslobođenje“ od metafizike volje za moć i „opuštenost“ spram tajne istinskoga vremenovanja ljudske egzistencije u smislenome svijetu onkraj svih zapovijedi pervertiranoga „subjektivizma“ koji počiva u mišljenju gospodstva nad bitkom bića i u cjelini nad „okolnim svijetom“ (Umwelt).

Što se tiče pregleda termina Gelassenheit i njegove uporabe koju je uveo Meister Eckhart u trinaestome stoljeću, dostatno je kazati sljedeće. U njemačkome jeziku riječ potječe od perfekta participa lassen, što znači „pustiti (da se nešto dogodi)“, „dopustiti“ ili „ostaviti (nešto da bude)“. Gelassenheit se stoga često prevodio kao „smirenost“, „pustiti da bude“, „napuštanje“, „odvajanje“, ali daleko najrašireniji i najprikladniji od strane filozofa je termin „oslobođenje“. U srednjovjekovnoj Njemačkoj, mistici su koristili termin da bi „odnosili na pražnjenje ‘stvarnog’ kako bi se ispunili Božjom milošću“. Ili riječima Johannesa Taulera, Gelassenheit je pojava „bezvolje (njem. Willenslosigkeit) koja priprema čovjeka da potone natrag u tlo božanske Volje“. Druge tradicionalne konotacije Gelassenheita, koje su kasnije apsorbirane u Heideggerovu misao, su „oslobađanje od svoje volje“ i njegova upotreba kao odmora (njem. Ruhe) „unutar kretanja ili unutarnjeg mira usred same aktivnosti“. Zbog toga mi se čini da je hrvatska riječ opuštenost uistinu primjerena za ono do čega nam je ovdje stalo. Spram računajuće, planirajuće i konstruirajuće moći tehnosfere koja sve pod sebe podjarmljuje i posve mijenja „ljudsku prirodu“ te dovodi i društvene uvjete ljudskoga zajedničkoga bitka (Mit-Sein) do granica totalnoga otuđenja kroz preobrazbu organskoga u tehnološko čovjeku preostaje samo misaono biti u stanju desubjektiviranja, otvorenosti spram one iskonske ne-moći promjene stanja stvari aktivizmom i „revolucijom“, te pokušajem stvaranja nužne distancije spram ovog „izračunatoga svijeta“.

Ta je distancija moguća samo kroz Gelassenheit. I zato su svi pokušaji mišljenja biti tehnike i moderne tehnologije unutar ovog okvira metafizike od Ortege y Gasseta do Emanuela Severina, koji pritom kritički nastoji krenuti izvan Heideggerove „opuštenosti“ spram postava kao biti tehnike kroz povratak Parmenidu, ništa drugo negoli određeni Heideggerovom sjenom. Nije to ništa začudno. Jer isto je bilo i u doba Grka nakon Aristotela i njegove sjene misli koja je uspostavila znanstvenu racionalnost kao „mistiku fakticiteta“. Zbog toga je onaj tko je htio misliti nakon pisca Metafizike bio na ovaj ili onaj način uvjetovan njegovim pojmovljem i kategorijalnim odnosom spram zbilje (primjerice, pojmovi poput energeiae i telosa).

Zašto je, dakle, opuštenost drugačiji model mišljenja i egzistencijalnoga odnosa spram moći tehnosfere? Zbog toga što nastoji očuvati ono što tehnosfera nužno već transformira i preoblikuje iz prirodnoga u neljudski svijet strojeva i dispozitiva moći. No, problem je s ovim modelom mišljenja-kao-življenja što je Heidegger još uvijek imao za paradigmu moderne tehnologije ono što za tehnosferu više ne vrijedi. Naime, tehnosfera počiva na kibernetici i post-i-transhumanizmu i njezina je transklasična logika ona koja dokida svaku moguću „opuštenost“ već time što je sinteza upravo onog što je za Heideggera bilo nužno razdvojeno, mišljenja kao računanja (Rechnen) i mišljenja kao kazivanja (Dichten). Znanosti nisu proizvoditelji nikakve „opuštenosti“, a tehnosfera kao sinteza organskoga i umjetnoga u simulakrumu autopoiesisa ne omogućuje više nikakav eskapizam, bijeg u svoje oaze poput Heideggerovih „šumskih putova“ jer je logika funkcioniranja suvremenoga svijeta njegova homogenost i planetarno-globalna interaktivnost.

Sve ono što je sam Heidegger lucidno promislio kao bit pojma informacije nije više nikakav ljudski postav (Gestell) kao bit tehnike, Umjesto toga, bit tehnosfere je u informacijskome kaosu iz kojeg proizlazi to da je sloboda kao bezuvjetna volja za voljom iz bezdana bestemeljnosti postala „dragovoljno ropstvo“ onome što omogućuje ovu uvjetnu slobodu kao volju-za-komunikacijom na daljinu u telematskome društvu budućnosti koja se realizira u životu kao univerzalnome kodu jednog novoga apsoluta koji život pretvara u beskonačnu mrežu interaktivnosti, a ne spontanosti slobode kao uvjeta mogućnosti ljudskoga odnosa spram bitka bića.

3.

Što je „bit“ opuštenosti kao autentičnoga pristupa u razračunavanju s moći tehnosfere? I za Heideggera, i za Deleuzea, a i za moje razumijevanje ovog najtežeg problema osmišljavanja življenja uopće u suvremenoj civilizaciji „napretka“ i „razvitka“ na putu spram tehnološke singularnosti to može biti samo i jedino ne-moć umjetnosti. Ali ne u smislu tradicionalnoga shvaćanje njezine metafizičke „biti“ koja nije ni u Aristotelovu pojma katarze ni u Kantovu pojmu ljepote i uzvišenosti, već u onome što je s Nietzscheom bljesnulo kao događaj stimulansa za život. Taj događaj se misaono odvija kao sinestezija stvaranja i kao sloboda u odlučivanju o tome što uopće (u)činiti sa svojim životom kao darom i fakticitetom upravo te i takve singularne egzistencije koja opušteno odbija i fatalizam i pragmatizam svekolike autopoietičke moći tehnosfere i s njom vodi dijalog ne više kao što onaj umorni apokaliptički vitez u Bergmanovu filmu Sedmi pečat igra šah sa smrću, nego kao čovjek-s-neljudskim koje misli i djeluje posve drugačije od cjelokupne povijesti metafizike. To mišljenje koje nazivamo eksperimentalnim, emergentnim i kongtingentnim, jedini je još preostali misterij neke druge slobode kao volje za moć onkraj formi Boga i tehnologije.

           Nije li to najveća moguća post-metafizička tautologija: da, naime, umjesto onto-teologijskoga ustrojstva filozofije kao metafizike ostaju još samo kao posljednja pitanja ona koja pripadaju uzroku stvaranja svijeta i autopoiesisu kao njegovoj stvaralačkoj simulaciji?

          Krug je metafizike u njezinoj realizaciji u kibernetici zatvoren, ali transverzalna i fraktalna otvorenost drugačijega mišljenja onkraj  njezinih granica otvara mogućnost novih spasonosnih izgleda pod uvjetom da se mišljenje u svojem „oslobođenju“ i „opuštenosti“ oslobodi svakog budućeg fatalizma i pragmatizma. Umjetnost kao i riječ umjetno nije ništa već uvijek postojeće u svijetu, nikakvo oponašanje prirode i tzv. ljudskoga svijeta. Ono je apsolutna novost kozmičko-egzistencijalnoga događaja kojim život postaje više od stimulansa za umjetnost.